Evgenij Gik: Ljudi i figure (30.nastavak)

Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.

DOBRO DJELO LEONIDA ILJIČA

Deseti šahovski kralj Boris Spaski u šali sebe naziva iskusnim razvodnikom. Prvi put se oženio s nešto više od dvadeset godina, 1960. godine, a supruga Zinaida rodila mu je ćerku Tatjanu. Žena velemajstora bila je vrlo „ispravna“, od jutra do večeri je prigovarala Borisu, zbog čega ju je on prozvao Nadeždom Konstantinovnom, pri čemu je ime i patronimik izgovarao u jednom dahu: „Konstantinna“. „Vrlo agresivna žena“, prisjeća se Spaski, „nas dvoje smo ličili na raznobojne lovce: nikada se nismo presijecali, nismo se poklapali.“ Taj brak, sklopljen u maglovitoj mladosti, pokazao se krhkim i nakon nekoliko godina se raspao, ne bez skandala. Na nervnoj osnovi Spaski je čak završio u bolnici.

Sljedeća supruga budućeg šahovskog kralja bila je Larisa, pet godina mlađa od Spaskog; u tom braku rodio se sin Vasilij, sedam godina mlađi od Tatjane. Zanimljivo je da su obje Borisove supruge živjele u Lenjingradu u istoj zgradi, a s drugom je bio poznanik mnogo prije nego što se oženio prvom. Moguće je da Spaski nije odmah napravio pravi izbor ili je na taj originalan način odlučio da sačeka da Larisa malo odraste. Usput rečeno, njen otac bio je ugledna ličnost u gradu — direktor gasa Lenjingrada.

Sa Larisom je Spaski živio gotovo deset godina. Kada se preselio u Moskvu, ona je sa sinom takođe došla u prijestonicu. Larisa je bila uz muža tokom sva tri njegova meča za krunu. Poslije poraza od Fišera, kako je sam govorio, kod Spaskog je sve krenulo nizbrdo — nastupila je kriza i u porodičnom životu: ponovo je postao neoženjen, slobodna ličnost. Uslijedila je serija ljubavnih avantura. Upravo u to vrijeme, 1974. godine, njegov prijatelj, poznati glumac Anatolij Romašin (koji je 2000. tragično poginuo), upoznao je Borisa s Marinom Ščerbačevom, Ruskinjom po porijeklu, ali francuskom državljankom.

Bio je to težak period u životu šampiona — stagnacija u našoj zemlji cvjetala je, a njega, čovjeka nezavisnog i slobodoljubivog, doslovno su mučili partijski ideolozi i nepopustljivi funkcioneri. Na sve načine su sprečavali njegov brak s Marinom: ženidba sa strankinjom tada se izjednačavala s disidentstvom (sjetimo se makar Vladimira Visockog, koji se takođe oženio Francuskinjom ruskog porijekla — i takođe Marinom).

Međutim, gospođica Ščerbačeva pokazala je izuzetnu snalažljivost u borbi za svoju žensku sreću…

Radeći u trgovačkom predstavništvu Francuske u SSSR-u, ona je uspjela da obezbijedi pozivnicu za prijem koji je Brežnjev priredio u čast Žorža Pompidua. U Kremlju su visokom gostu postavljali brojna pitanja, a obratila mu se i Marina:

— Gospodine Pompidu, kakav je vaš odnos prema ljubavi?

Predsjednik je zablistao: kako bi jedan Francuz mogao odgovoriti na takvo pitanje?!

— O, nema ničega ljepšeg od ljubavi!

— Pa zašto onda meni i Spaskom zabranjuju da stupimo u brak? — uslijedio je neočekivan nastavak.

Predsjednik Francuske je odmah preusmjerio pitanje Brežnjevu, čime ga je poprilično zbunio. Generalni sekretar bio je primoran da prizna kako je riječ o nekom nesporazumu. Već sljedećeg dana Borisa su zajedno s Marinom pozvali u matični ured, gdje je njihov brak istog časa registrovan. Tako da, ruku na srce, treba priznati da se barem jedno dobro djelo Leonida Iljiča nesumnjivo računa.

Nakon što je Spaski počeo da se viđa s Francuskinjom, KGB ga je pažljivo nadzirao. A Marinu su, shodno tome, pratili službenici francuske obavještajne službe. Mnogo godina kasnije šahovski kralj se šalio da su upravo dvije obavještajne službe stvorile jednu divnu porodicu, i da od tada voli sve tajne službe na svijetu.

Malo prije treće ženidbe Spaski je odlučio da se posavjetuje s novinarom Viktorom Henkinom — da li mu se isplati da to učini. Plašeći se da ne da pogrešan savjet, ovaj se pozvao na Sokrata: „Kako god da postupiš, gorko ćeš se zbog toga kajati.“ Međutim, mora se reći da su ovog puta i Sokrat, a za njim i Henkin, pogriješili. Više od trideset pet godina šahovski kralj i njegova kraljica živjeli su u Parizu — i to bogato i sretno. Istina, posljednjih godina prilike u porodici su se donekle zakomplikovale, ali o tome nešto kasnije.

Marina Jurjevna je šest godina mlađa od muža i, kako je već rečeno, Ruskinja po porijeklu — iz poznate plemićke porodice u Rusiji. Njen pradjed bio je direktor sirotišta u Sankt Peterburgu, a djed istaknuti general carske vojske, aktivni učesnik čuvenog Brusilovskog  prodora komandujućim Rumunskim frontom u Prvom svjetskom ratu. Tokom Građanskog rata boljševici su ga strijeljali. Baka je važila za imućnu ženu, ali je 1918. godine, napuštajući domovinu, izgubila čitavo svoje bogatstvo. Marini­ni roditelji živjeli su skromno i prošlo je dosta godina prije nego što su se materijalno potpuno osamostalili.

Tako su 1976. godine Spaski i njegova supruga otišli u Francusku, gdje su se i nastanili. Godine 1980. dobili su sina, koji je dvadeset godina mlađi od svoje polusestre Tatjane. Marina mu je dala ime Boris Aleksandar Žorž, ali je nakon krštenja ostao jednostavno Boris; danas je on biznismen. Nekoliko godina Spaski je i dalje nastupao pod sovjetskom zastavom, zbog čega ga je Korčnoj zajedljivo nazvao „jednonogim disidentom“. Međutim, 1983. Boris stariji se definitivno posvađao sa sportskim rukovodstvom SSSR-a i od tada je igrao isključivo za Francusku.

Godine 1992, poslije takozvanog revanš-meča s Fišerom, Spaski je, iako je ponovo doživio poraz, znatno se obogatio i postao dolarski milioner. To mu je omogućilo da u Lenjingradu kupi odmah dva stana — za ćerku Tatjanu i sestru Irinu, inače nekada poznatu igračicu dame (šaški). Naravno, poboljšao je i sopstvene stambene uslove: proširio je apartmane u Parizu, „pripojivši“ ulaz jednog manjeg zdanja, sagradio vilu u Nici, gdje je porodica dobila zemljište od Marininog oca, a na kraju podigao i malu, udobnu kuću u Grenoblu, pri čemu je i sam aktivno učestvovao u građevinskim radovima. Porodica Spaski je dugo držala malu firmu za prodaju sportske i šahovske opreme. Pri njenom osnivanju korišćeno je ime svjetskog prvaka, ali je sve poslove vodila supruga. Ipak, nakon meča s Fišerom posebne potrebe za vođenjem firme više nije bilo.

Proljeće i jesen Spaski i njegova supruga obično su provodili u Parizu, ljeti su odlazili u Nicu, a zimi u Grenobl, tim prije što je Boris još od mladosti posebno volio skijanje. Marinin otac tragično je stradao tokom meča Spaskog i Fišera u Beogradu. Nedjelju dana nakon početka meča krenuo je automobilom da bodri svog zeta, ali je putem nestao bez traga. Kasnije je njegovo tijelo pronađeno u švajcarskim Alpima — očigledno je stradao u snježnoj lavini.

Dogodilo se tako da sam 1997. godine, kada je Spaski konačno posjetio domovinu i iz Sankt Peterburga na tri dana svratio u Moskvu, bio jedini koji ga je dočekao na željezničkoj stanici.

Odvezao sam Spaskog i Marinu u njihov stan u Mosfilmovskoj ulici, u kojem nisu bili punih dvadeset godina, i tom prilikom napravio jednu istorijsku fotografiju.

— Borise Vasiljeviču, kako se osjećate u tuđini, u dalekom Parizu? — upitao sam ga.
— Kao čovjek na službenom putu, samo s dobrim dnevnicama — nasmiješio se bivši svjetski prvak.

Među kultnim ličnostima Spaski je bio jedan od posljednjih koji se, poslije perestrojke, dugo nije pojavljivao u domovini. Od šahista su ga u tome pretekli i Korčnoj, i Kamski, i mnogi drugi. A ipak, valja primijetiti, Boris Vasiljevič je veoma ruski čovjek, pravi patriota, u izvjesnoj mjeri i nacionalista (sam sebe naziva monarhistom). Ruski problemi su ga uvijek brinuli. I zato je dugo nadoknađivao propušteno — često je dolazio u Rusiju, i to u razne gradove, koristeći svaki mogući povod za dolazak. Sudeći po svemu, u Peterburgu i Moskvi Spaski se i danas osjeća sasvim ugodno. Ovdje je on i dalje legendarna ličnost, superšampion, dok ga u Parizu malo ko poznaje.

Ali, da li tu postoji i neka ljubavna pozadina? U svakom slučaju, prilikom posjeta domovini često su ga viđali u društvu jedne dame koja ima izvjesne veze sa šahom — zamjenice glavnog urednika lista „Šahovska sedmica“, koji je izlazio nekoliko godina (a Spaski je do gašenja tog sedmičnika bio njegov glavni urednik). Izgleda da je upravo to bio razlog što su se posljednjih godina odnosi Borisa i Marine znatno zategli. Brežnjev sigurno ne bi bio zadovoljan takvim razvojem događaja: srećan kraj se nije dogodio…

Godine 2010, tokom jedne od posjeta Moskvi, Spaski je doživio težak moždani udar. Neko vrijeme proveo je u bolnici Burdenko, a zatim mu je pomognuto da se vrati u Pariz. Govor mu se oporavio, ali kretanje mu i dalje predstavlja teškoću. Ljeta 2011. Boris je planirao da dođe u Moskvu na stogodišnjicu Botvinika i bio je veoma razočaran što mu zdravstveno stanje nije dozvolilo da doputuje. Priča se da je Marina, za svaki slučaj, sakrila mužev pasoš — bilo iz ljubomore, bilo iz brige za njegovo zdravlje. Tako ni 75. rođendan Spaskog, 30. januara 2012. godine, zbog odsustva slavljenika, kod nas nije obilježen. Ali ako Boris ponovo dođe u Moskvu, neće li se stare ljubavne strasti opet rasplamsati?

(Nastaviće se)