
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Spreman za rad i odbranu!
Treba pomenuti i odluku Centralnog komiteta i Vlade iz 1972. godine o kompleksu GTO. Ta odluka se, naprotiv, donosila veoma teško. Pažljivo smo razmatrali preporuke sportskih naučnika, trenera i nastavnika. Više puta smo provjeravali, uključujući i na sebi, predložene norme kompleksa GTO – kako ne bi bile previše visoke, ali da istovremeno omoguće realnu procjenu fizičkog stanja čovjeka u bilo kom uzrastu. Naravno, upoređivali smo te pokazatelje sa sličnim normama u drugim zemljama, posebno u Sjedinjene Američke Države, gdje su se, čini se, zvali „predsjednički test“.
Zatim su naši prijedlozi predstavljeni Vladi, koja je smatrala mogućim i potrebnim da donese odgovarajuću odluku i usvoji Savezni fizičko-kulturni kompleks „Spreman za rad i odbranu SSSR-a“ kao programsku i normativnu osnovu sovjetskog sistema fizičkog vaspitanja stanovništva.
Bogata istorija nastanka i razvoja (tokom 40 godina!) ovog saveznog kompleksa GTO omogućila je da se, uz uvažavanje promijenjenih uslova i zahtjeva, njegov sadržaj obogati elementima koji aktivno doprinose razvoju osnovnih fizičkih sposobnosti i sticanju životno važnih i primjenjivih motoričkih vještina.
U novom kompleksu GTO značajno su proširene starosne granice, koje su obuhvatile gotovo cjelokupno stanovništvo uzrasta od 10 do 60 godina. Broj nivoa povećan je sa tri na pet: uvedena su dva nova – „Hrabri i spretni“ za učenike od 10 do 13 godina i „Vedrina i zdravlje“ za muškarce od 40 do 60 i žene od 35 do 55 godina.
Uvođenje nivoa za dječake i djevojčice uzrasta 10–13 godina bilo je logična posljedica uvažavanja ranijeg razvoja djece, kao i potrebe da se ranije podstakne njihov interes za sport, što se već pozitivno odražava na nivo opšte fizičke pripremljenosti i rast sportskih rezultata učenika.
Treba istaći da je svaki nivo imao svoj naziv koji je naglašavao njegovu posebnost. Tako je zadatak prvog nivoa („Hrabri i spretni“) bio formiranje svjesnog odnosa djece od 10 do 13 godina prema fizičkoj kulturi, razvoj osnovnih fizičkih sposobnosti i životno važnih vještina, kao i otkrivanje sportskih interesovanja; zadatak drugog nivoa („Sportska smjena“) bio je dalje unapređenje fizičke pripremljenosti adolescenata od 14 do 15 godina i ovladavanje primjenjivim motoričkim vještinama.
Treći nivo nosio je naziv „Snaga i hrabrost“. Njegov zadatak bio je usavršavanje fizičke pripremljenosti mladih od 16 do 18 godina, neophodne za budući rad i spremnost za službu u oružanim snagama.

U gostima kod kosmonauta u Zvjezdanom gradu, desno – predsjednik savjeta Aleksej Leonov.
„Fizičko savršenstvo“ – tako je nazvan IV nivo (za muškarce od 19 do 39 godina i žene od 19 do 34 godine). Na ovom nivou rješava se zadatak dostizanja visokog nivoa fizičkog razvoja i fizičke pripremljenosti stanovništva, neophodnih za visokoproduktivan rad i izvršavanje svete dužnosti odbrane otadžbine. Ako su lica koja su položila norme kompleksa GTO po prva tri nivoa bila nagrađivana srebrnim i zlatnim značkama, oni koji su ispunili norme IV nivoa i imali jedan ili dva sportska razreda dobijali su zlatnu značku s posebnim priznanjem.
Naziv V nivoa „Vedrina i zdravlje“ u potpunosti odgovara njegovom cilju – očuvanju dugotrajnog dobrog zdravlja i visokog nivoa fizičke pripremljenosti radnika, kako bi se obezbijedila njihova radna aktivnost i stalna spremnost za odbranu otadžbine.
Svaki nivo sastojao se iz dva dijela – zahtjeva i normi. U prvi dio uvedeni su novi zahtjevi teorijske pripreme i ovladavanja praktičnim i drugim vještinama, koje treba da doprinesu svjesnom odnosu prema fizičkoj kulturi i sportu. Dio zahtjeva svakog nivoa predviđao je i sticanje znanja o ličnoj i društvenoj higijeni, pravilima civilne zaštite, kao i redovno izvođenje jutarnje gimnastike. U dio normi uključene su vježbe koje određuju nivo razvoja fizičkih sposobnosti čovjeka (snaga, izdržljivost, brzina, spretnost), kao i vježbe koje doprinose ovladavanju primjenjivim motoričkim vještinama (trčanje na brzinu i izdržljivost, vježbe snage, skokovi u vis i dalj, bacanja, skijaško trčanje, plivanje).
U skladu s pravilima, polaganje normi kompleksa GTO priznavalo se na osnovu rezultata ostvarenih na takmičenjima u pojedinim sportovima ili u višeboju. U pojedinim slučajevima bilo je dozvoljeno polaganje normi na kontrolnim časovima fizičkog vaspitanja u školama i drugim obrazovnim ustanovama. U V nivou kompleksa bilo je moguće polagati norme i bez učešća na takmičenjima.
Nova struktura (pet nivoa) omogućila je uređenje i ujednačavanje zahtjeva za fizičku pripremljenost različitih starosnih grupa stanovništva, prije svega školske omladine. U tim uslovima norme kompleksa GTO postale su orijentir prema kojem je svaki sovjetski građanin mogao da procjenjuje nivo svog fizičkog razvoja.
Ova mjera snažno je pokrenula masovni fizičko-kulturni rad: širom zemlje počele su da se osnivaju dodatne grupe i sekcije GTO, organizovana su takmičenja u ispunjavanju normi. Održavana su čak i državna prvenstva u okviru GTO kompleksa, čija su svečana otvaranja bila uporediva sa ceremonijama Spartakijada naroda SSSR-a. Stadioni su bili ispunjeni do posljednjeg mjesta.
Uzimajući u obzir opštedržavni značaj masovnog rada u okviru GTO kompleksa, Vlada je ustanovila pet prelaznih Crvenih zastava Savjeta ministara SSSR-a za nagrađivanje saveznih i autonomnih republika, krajeva i oblasti. Zastave nisu dodjeljivane sportskim organizacijama, već teritorijalnim jedinicama države, a preuzimali su ih predsjednici savjeta ministara ili izvršnih odbora oblasti.
Rezultati takmičenja ocjenjivali su se prema sljedećim pokazateljima:
– broj fizički aktivnih građana (u procentu u odnosu na ukupno stanovništvo uzrasta od 10 do 60 godina);
– broj nosilaca znački GTO kompleksa po svakom nivou (u procentu u odnosu na odgovarajuću starosnu grupu – ukupno pet pokazatelja);
– plasman u finalnim takmičenjima prvenstva SSSR-a u višeboju GTO za nagrade lista Komsomoljska pravda.
Neprocjenjivu pomoć Sportskom komitetu u ovom radu pružao je Savezni savjet GTO, sastavljen od predstavnika dobrovoljnih sportskih društava, ministarstava prosvjete i visokog obrazovanja i drugih institucija. Na njegovom čelu bio je proslavljeni kosmonaut Aleksej Arhipovič Leonov: ulazio je u sve probleme, odlazio na službena putovanja, gdje je trebalo – oštro kritikovao, obraćao se ministrima zbog nezadovoljavajućeg rada na GTO kompleksu i postizao rezultate. Na primjer, uočeno je zaostajanje u masovnom radu i sprovođenju GTO u visokoškolskim ustanovama. Na sjednicama savjeta Leonov je više puta kritikovao rukovodioca uprave za fizičko vaspitanje Ministarstva visokog obrazovanja. Međutim, rezultati su, nažalost, bili skromni. Tada mi je Leonov rekao: „Hajde da odemo kod ministra visokog obrazovanja.“
Vjačeslav Petrovič Eljutin primio nas je bez odlaganja, saslušao u prisustvu svog prvog zamjenika Nikolaj Fjodorovič Krasnov (inače strastvenog tenisera, s kojim sam godinama igrao), i izrekao gotovo aforizam, kakve je kasnije često izgovarao Viktor Stepanovič Černomirdin:
– Držimo psa, a moramo sami da lajemo.
Poslije tog razgovora „lajali“ su već oni kojima je to bilo u opisu posla.
U radu na GTO kompleksu kasnije su se, doduše, pojavili i nedostaci, pa i uljepšavanje rezultata. Ljudi su izvođeni na stadione da polažu norme bez odgovarajuće pripreme, a ni nakon polaganja mnogi nisu nastavili redovno da se bave fizičkom aktivnošću. Ipak, uprkos tim manama, opšti trend rasta broja ljudi koji se bave fizičkom kulturom i sportom bio je očigledan.
Novi kompleks primijećen je i u inostranstvu. U SSSR su dolazile delegacije iz mnogih zemalja kako bi proučile to iskustvo. Nakon promjene rukovodstva Sportskog komiteta 1984. godine, a potom i raspada države, ovaj rad je počeo da zamire. Oko 2003. godine novo rukovodstvo, tada već pod nazivom Federalna agencija za fizičku kulturu, ponovo se prisjetilo GTO kompleksa i njegove nekadašnje uloge, javno ga priznajući kao značajan fenomen.
Priznanje je dato, ali ozbiljna razrada kompleksa u novim uslovima još uvijek nije vidljiva. Nedavno sam, prilikom susreta, pitao Leonova…
Pitao sam ga da li su ga po tim pitanjima pozivali u Sportski komitet. Tužno je rekao da nisu.
Kada je o GTO kompleksu počeo da govori Vjačeslav Fetisov, sjetio sam se da su kod mene sačuvani odobreni uzorci prvih znački, izrađeni u Goznaku. Odlučio sam da ih predam Fetisovu prilikom susreta, koji je trebalo da se održi povodom mog odlikovanja znakom „80 godina Sportskog komiteta“. Međutim, on nije našao za shodno da lično uruči ta priznanja bivšim rukovodiocima komiteta. Tako su značke GTO do danas ostale neiskorišćene.
Možda će neko sve ovo što govorim smatrati hvalisanjem ili gunđanjem starog čovjeka. Neću raspravljati, već ću navesti neke podatke iz socioloških istraživanja i statistike iz ranijih godina. Sedamdesetih godina, kako bi se realno procijenio uticaj masovne fizičke kulture na život ljudi, stanje društva i povećanje radne sposobnosti, takva istraživanja su sprovođena u Moskva, Lenjingrad, Minsk, Lugansk… Evo šta su pokazala:
Produktivnost rada kod radnika koji se redovno bave fizičkom kulturom bila je za 3–9% veća nego kod drugih, sa istim radnim stažom, kvalifikacijom i godinama. Istovremeno, oni su tri puta rjeđe obolijevali od prehlada. Takođe je karakteristično da su sportisti (a samim tim i disciplinovaniji i samokontrolisaniji) imali 15–20% manje proizvodnog škarta. Slični rezultati zabilježeni su i u vezi sa povredama na radu.
Tokom ovih istraživanja ustanovljeno je i da među osobama koje su završavale u trijeznilištima manje od 10% čine oni koji se bave fizičkom kulturom i sportom.

Jubilej supruge. „Trening“ pred polaganje normi za značku GTO – svoj teret ne pritiska.
Kada je rezultate vidio direktor Saveznog naučno-istraživačkog instituta za fizičku kulturu Vitalij Korobkov, iznenadio se i rekao:
– Pa to je materijal dovoljan za kandidatsku disertaciju. Hajde da vam pomognemo da je pripremite.
Ocjena je, bez sumnje, bila laskava, ali nisam imao namjeru da prelazim na naučni ili pedagoški rad, pa sam odgovorio da mi diploma kandidata nauka nije potrebna. Ova istraživanja su sprovedena kako bi se još jednom pokazala i dokazala potreba i obaveza društva da koristi fizičku kulturu i sport u cilju vaspitanja i jačanja zdravlja stanovništva.
Nije slučajno što je još u XI vijeku veliki mislilac Istoka, naučnik i ljekar Avicena govorio da je „najvažnije u očuvanju zdravlja čovjeka – raznovrsno fizičko vježbanje“.
Može se podsjetiti i da je Karl Marx u dokumentima Prve internacionale pisao: „Pod vaspitanjem podrazumijevamo tri stvari: prvo – intelektualno obrazovanje; drugo – fizičko vaspitanje; treće – tehničko osposobljavanje.“
Ove riječi nisam našao samo u knjigama objavljenim u sovjetsko vrijeme. Na njih su mi skrenuli pažnju u muzeju Karl Marxa u Trieru, njegovom rodnom gradu. Taj muzej, inače, postoji i danas.
Naravno, mnogi građani i sami razumiju značaj fizičke aktivnosti. Međutim, velikom dijelu stanovništva treba pomoći da to shvati – i tu pomoć treba pružati stalno. To je obaveza države.
Sociološka istraživanja su takođe pokazala da se ljudi u 80–85 slučajeva od 100 uključuju u sport pod neposrednim uticajem radija, televizije i štampe. To je nesporna činjenica, ali se ona, nažalost, u savremenoj Rusiji gotovo potpuno zanemaruje. Na televiziji se danas, u najboljem slučaju, prikazuju samo velika takmičenja.
Slogani „Od masovnosti ka majstorstvu“ i „Od značke GTO do olimpijske medalje“ nisu ideološke parole sovjetskog vremena – njih je iznjedrio sam život.
(Nastaviće se)