Genna Sosonko: Moja svjedočenja (95.nastavak)

Moskva 2003.

Ele Eve: „Pravo blagostanje u kuću je došlo tek kada je otac postao profesor. U kući su se pojavile pare, i njemu je to bilo veoma drago, pa je rekao ženi: ‘Možeš sebi kupiti krzno’, i bilo mu je vrlo prijatno da joj to kaže. Jednom smo na aerodromu bili u VIP salonu, i on je očigledno uživao boraveći tamo, kao i na kraju života — u prelijepom, prostranom stanu, s udobnošću i centralnim grijanjem.“

Taj period njegovog života poklopio se s pojavom u Zapadnoj Evropi, a prije svega u Holandiji, društva blagostanja, totalne oslobođenosti i seksualne revolucije. Ako uporedimo ozbiljno, sabrano lice Maksa-školarca i Maksa-studenta sa često nasmijanim Eve-profesorom i Eve-predsjednikom, nehotice nam pada na pamet: on je rođen star, a s godinama je postajao mlađi. S godinama je postajao nekako mekši i opušteniji, a oni koji su ga dobro poznavali znali su da se ispod odijela klasičnog kroja i stroge kravate krije emotivna osoba, koja živo reagira na životne radosti i zadovoljstva koja prije nije primjećivao ili ih je svjesno odbijao. Nije mu više trebalo da se veže za jarbol kao Odisej; uzeo je od života više nego što je dao i došlo je vrijeme da misli na sebe.

U posljednjoj godini života Eve je bio na krstarenju zajedno sa ćerkom. Među knjigama koje je ona ponijela sa sobom, ugledao je brošuru o stresu i počeo da je čita. „Eto, — nasmijao se, — ne razumijem šta je to, ja nikada nisam imao stres.“ Tada je rekao: „Ti, vidim, pričaš sa svima ovdje, a ja, iskreno, ne znam o čemu da pričam sa tim ljudima.“ Navikao je da govori pred mnogima ili u prisustvu mnogih: pred razredom, pred studentskom publikom, na kongresu FIDE, na otvaranju Olimpijade, i svaki takav govor ili izlaganje imao je neki cilj. I ko zna, možda se njegova stalna zauzetost, raznovrsni poslovi i obaveze, ta usko namotana opruga života mogu objasniti time što nije znao šta da kaže kad ostane sam sa sobom, najtežim sagovornikom.

Ne mislim da je želio da ostane na tom krstarenju. Ograničen prostorom, bio je osuđen na aktivnosti koje su mu bile strane, a najvažnije — bez ikakvog smisla i cilja: pričama u baru ili sa susjedima za stolom, kada se tema razgovora zaboravi već za minut, presvlačenju za večeru (jer na svakom krstarenju vlada kult hrane), raznim igrama i zabavama, gledanju večernjeg šou programa. Ili još besmislenije: ležeći na palubi u ležaljci, pratiti oblake koji prolaze, slušati šum vode i ništa ne raditi. Ništa.

Nikada ga nisam gledao kao istorijski objekat, a kamoli kao književni; možda zato što je, kad sam nekoliko puta razgovarao s njim o prošlosti, brzo skretao razgovor na sadašnjost ili blisku budućnost. Eve je bio čovjek akcijedjelanja, a ne filozofiranja. I šta god radio, trudio se da to radi najbolje moguće. Riječi amsterdamskog mudraca: „Što je neka stvar savršenija u svom polju, to jače djeluje i manje pati. Može se reći i obrnuto: što više nešto djeluje, to je savršenije“ — upravo se odnose na njega.

Eve nije bio religiozan. Vrlo religiozna je bila njegova supruga, i on je vjerovatno smatrao da je ta strana života njena odgovornost. Sjećam se kako je nakon kremacije udovica, primajući saučešće, odgovarala sa čvrstim uvjerenjem: „Ne sumnjam da je naš rastanak s Maksom privremen…“ U njegovom shvatanju svjetskog poretka i vrijednosti ljudskog života glavnu ulogu je imalo vrijeme. To je bio njegov jedini Bog.

Najveći grijeh, po njemu, sastojao se u neoptimalnom korišćenju ovog jednom datog mu života. Slijedeći Ajnštajna, mogao bi reći: „Kad bih saznao da za tri sata moram da umrem, to ne bi ostavilo na mene veliki utisak. Pomislio bih samo o tome kako najbolje da iskoristim ta tri sata.“

Radio je neprestano: za pisaćim stolom, za šahovskom tablom, za katedrom u amfiteatru, u avionu, vozu, čak i u kočiji koja ga je vozila na ceremoniju sopstvenog vjenčanja. Rodenov moto „Toujours travailler“ („Uvijek radi“) bio je i njegov moto; mada bi, možda, još tačnije bilo Kantovo: „Rad je najbolji način da se uživa u životu.“ Termin „radoholičar“ odnosio bi se na njega, iako taj izraz tada još nije bio poznat. Kmoch je govorio: „Eve može slobodno da diše samo kada se guši od posla.“

Vraćajući se iz inostranstva, on bi, ne skidajući kaput, najprije prilazio pisaćem stolu i pregledao nagomilanu prepisku. Uvijek bi odgovarao na pisma istog dana i veoma je patio što je zbog čestih putovanja bio lišen te mogućnosti. Ne sumnjam da bi mu nova vremena, sa svim svojim tehničkim mogućnostima, bila izuzetno po volji.

Poslije toga što bi u životu preskočio neku prepreku — osvajanje državnog prvenstva, titulu velemajstora, titulu svjetskog prvaka, profesuru — odmah bi se usmjerio ka sljedećem cilju, smatrajući da je postignuto već prošao korak. Kada se preselio u novi stan, nije sa sobom ponio nijedan novinski isječak ili časopisni članak o ranijim uspjesima — sve je to za njega bilo prošlost. Ne mislim da je prepreke posmatrao kao konkretne ciljeve koje je sebi postavljao. On je jednostavno slijedio isprobanu formulu: „Fais ce que dois, advienne que pourra“ („Čini što treba, pa neka bude što bude“).

Čitav njegov način života savršeno se uklapa u načelo iz Knjige o Dao: da put, a ne cilj, čini smisao života.

Vjerovatno bi ove filozofske pokušaje da se shvati njegov život Profesor dočekao sa osmijehom. Najvjerovatnije bi me potapšao po ramenu, pogledao na sat i rekao da je „pred vratima novi FIDE kongres“ ili nešto slično. Taj njegov odnos prema životu bio je odnos matematičara, kakav je i bio — po principu: ne treba zadiviti ovaj svijet, već jednostavno živjeti u njemu. I to je upravo činio.

U maju 1981. godine Maks Eve je napunio osamdeset godina. Izgledao je odlično. Preplanulog lica, nasmijan, s karanfilom u rupici sakoa, Eve je primao čestitke u amsterdamskom hotelu „Karlton“, i nikome ni na pamet nije palo da doda crtu s desne strane prve godine, da bi upisao završnu cifru. Bio je pun planova: poznato je da zaista zdravi ljudi ne samo da ne misle o smrti, nego žive i ponašaju se kao da su besmrtni.

Na njegovim džepnom šahu uvijek su bile postavljene pozicije iz partija prvenstva zemlje u dopisnom šahu, koje je stalno analizirao. Eve je namjeravao da učestvuje i na svjetskom prvenstvu u dopisnom šahu — turniru koji obično traje nekoliko godina. „Vidjećeš“, rekao je on Averbahu pola godine prije smrti, „još ću ja postati svjetski prvak u dopisnom šahu!“ Nije nimalo podlegao uticaju starosti, bio je siguran da će doživjeti sto godina i, iako je dostigao poznije doba, uskratio nas je za lekciju o starosti — umro je još nezasit života.

Početkom novembra Eve je otputovao u Izrael, na Mrtvo more. Putovanje nije bilo lako: letio je iz Bazela, kamo je stigao noćnim vozom iz Roterdama poslije seanse simultanke, ne uzimajući, po svom običaju, ležaj. Drugog dana boravka na Mrtvom moru doživio je srčani napad. Kada je došao sebi poslije nekoliko dana, prvo što je zatražio bio je šahovski komplet. Ljekari su insistirali da ostane u bolnici barem sedmicu dana.

„Ako doktori kažu ‘sedmica’ — znači da se za par dana može kući“, rekao je Eve. Dozvola je data pod uslovom da se u Holandiji odmah obrati ljekarima.

Po povratku u Amsterdam odmah je nastavio s radom, ali su ljekari insistirali na hospitalizaciji: predstojao mu je ozbiljan operativni zahvat na srcu. Eve nije gubio optimizam i nadao se da će se uskoro oporaviti — počinjalo je svjetsko prvenstvo među kompjuterima, u kojem je obećao da će učestvovati.

Prije operacije je rekao: „Moja najveća želja sada je da sjedim pod jabukom i da ništa ne radim. Ništa. Samo da sjedim pod jabukom.“

Maj 2001.

(Nastaviće se)