Moskva 2003.
Šahovska teorija je nalik zmiji koja raste tako što odbacuje staru kožu. To je neprekidan proces obnavljanja.
Ali, za razliku od zmije, u šahovskoj teoriji stalno se dešava i povratak starim, napuštenim varijantama. One se pojavljuju u novom svjetlu, obogaćene novim idejama – i mnoge tragove na tom putu istraživanja ostavio je upravo Alvis Vitolinš.
Njegove ideje su ostavile trag, čak i ako mnogo toga što je analizirao ili igrao danas djeluje naivno ili, provjereno vremenom i kompjuterima, ne sasvim ispravno.
Ideje su ga preplavljivale, i dok je igrao, nije uvijek mogao realno da procijeni situaciju na tabli.
To, uz otvorenu odbojnost prema defanzivi i igranju u čak i blago inferiornim pozicijama, bilo je njegova očigledna slabost.
Lev Alburt i Jurij Razuvajev, koji su više puta igrali s Vitolinšem, sjećaju se da su se trudili da protiv njega vode klasičnu, strogo disciplinovanu igru, znajući da će Alvis u nekom trenutku pasti u iskušenje da napravi efektan potez, uđe u lijepu, zavodljivu, ali ne sasvim ispravnu kombinaciju – i izgubi kontrolu nad partijom.
Međutim, da bi se u potpunosti shvatio fenomen Alvisa Vitolinša, mora se znati da je on bolovao od teške duševne bolesti i da se od samog početka zapravo nije borio toliko protiv svojih protivnika – koliko protiv samog sebe.
Zigurds Lanka poznavao ga je od sredine 70-ih godina:
„Alvisov dječji trener, Circenis, smatrao je da su se simptomi šizofrenije počeli javljati već pri kraju njegovog školovanja. Ta bolest progonila je Vitolinša cijelog života, i on je stalno morao da koristi neka jaka sredstva, koja su mu prigušivala opažanje, zbog čega je, naravno, i igrao slabije. Izbjegavao je da ih uzima kako bi sačuvao bistrinu razmišljanja i reakcije, ali to je često dovodilo do pucanja.
U šahu se to manifestovalo tako što bi sasvim normalnu, čak i odbranjivu poziciju, jednostavno predao ako mu nije „legla“.
U životu, kao čovjek tvrdoglav i direktan, mogao je nekoga i da nokautira, što se i dešavalo.“
„Nije svako mogao da izdrži njegov životni ritam, a kako sam tada bio najmlađi u reprezentaciji, na takmičenjima su nas uvijek smještali u istu hotelsku sobu. Noću je obično bdio, analizirajući neku poziciju na magnetnom šahu, i zaspao bi tek pred zoru.
Ponekad ne bi spavao ni čitava dva dana, a onda bi prespavao dvadeset četiri sata bez prestanka. Gotovo uvijek se mogao sresti u Riškom šahovskom klubu, gdje je provodio čitave dane.
Odigrao sam s njim masu partija i, posebno kad igram crnim figurama, osjećao sam – možda više nego s bilo kim – da sam pod strašnim pritiskom. Svaki njegov potez stvarao je neku prijetnju, nosio određenu energiju, nije ti dozvoljavao da igraš mirno. To je bila kolosalna dinamika, sjajna tehnika zasnovana na klasičnom, logičnom šahu i solidnoj školi.
Kada danas gledam kako analizira Širov, ili proučavam partije Ananda i Kramnika, uvijek mi pada na pamet Alvis.
Apsolutno prodiranje u suštinu pozicije, predviđanje događaja mnogo poteza unaprijed.
To je dato – malobrojnima.“
Visok, vrlo krupan, s duboko spuštenim zulufima, u mladosti je ličio na svog slavnog američkog pjevača, i neki su ga čak tako zvali: Elvis.
S godinama, crte lica su mu postale oštrije, pojavile su se duboke bore, zulufi su mu još više porasli, i sad je više ličio na kapetana engleskog trgovačkog broda iz 19. vijeka.
A i dalje je u njegovom izgledu postojalo nešto čudno, usporeno, kao da nije bio od ovoga svijeta, sa nepredvidivim reakcijama, čudnim smijehom.
I dok to u mladosti nije bilo mnogo primjetno, s godinama je postajalo sve očiglednije.
Bio je po prirodi iskren, naivan i dobar; osmijeh koji bi mu s vremena na vrijeme prešao preko lica, činio ga je dječije nezaštićenim; Alvis je, u suštini, cijelog života ostao veliko dijete.
Kao što to često biva kod takvih ljudi, fizički je bio vrlo snažan.
Kada mu je ljekar preporučio da se bavi nekom fizičkom aktivnošću, on, po prirodi individualista, nabavio je tešku kuglu od sedam kilograma i svakodnevno je bacao na svom imanju.
Radio je to s velikom strašću, radovao se svakom poboljšanju rezultata i, prema pričama, svoj lični rekord doveo do trinaest metara.
Bliskih prijatelja Alvis nije imao, klonio se ljudi, posebno nepoznatih, a naročito onih koji nisu bili šahisti. Na turnirima, ako su igrali zajedno, često se viđao u društvu sa Karenom Grigorjanom (1947–1989).
Karenov otac bio je istaknuti jermenski pjesnik Ašot Graši, a majka profesor filologije.
Vrlo obrazovan i načitan, još od djetinjstva je znao napamet da citira mnoge pjesnike; njegov omiljeni lik u književnosti bio je Lermontovljev Demon, a u slikarstvu – Vrubeljev „Demon“.
Karen je odrastao kao izuzetno osjetljiv dječak, s dubokim osjećajem za umjetnost. Teško je reći kako bi mu se sudbina razvila da je krenuo stopama svojih roditelja, ali već sa sedam godina upućen je u šah.
Zanimljivo je da je neko vrijeme trenirao kod Ljeva Aronina, koji je takođe imao ozbiljne mentalne probleme. Jedna od ključnih partija u Aroninovoj karijeri bila je protiv Smislova na prvenstvu SSSR-a 1951. godine.
Partija je bila prekinuta u poziciji u kojoj je praktično svaki potez vodio pobjedi bijelog, ali je Aronin, i pored čitavog dana za analizu, prešao u pješačku završnicu u kojoj je protivniku omogućio studijski remi.
Karen se kasnije sjećao da je svaki put kad bi došao kod Aronina, zatekao trenera kako zamišljeno premješta figure u toj poziciji.
Sa izraženim, višestrukim talentom, Karen Grigorjan se u svoje vrijeme smatrao šahovskom nadom Jermenije.
Tokom 70-ih redovno je učestvovao na prvenstvima Sovjetskog Saveza. Poput Vitolinša, i on je djelovao kao da nije sa ovog svijeta – možda ne tako tmuran kao Alvis, ali isto tako neobičan, drugačiji od ostalih.
Jedno od njegovih omiljenih pitanja bilo je:
„Šta misliš, koji je turnir jači – Notingem 1936. ili prvenstvo SSSR-a 1973?“
Redovno bi ga postavljao, hvatajući sagovornika za lakat i gledajući ga pravo u oči.
Na tom prvenstvu, koje je bilo jedno od najjačih u istoriji, odigrao je sjajno.
Prema današnjim standardima, Karen bi bio vrlo jak velemajstor.
Ako bi pobijedio dvije partije zaredom na prvenstvu SSSR-a ili međunarodnom turniru, smatrao bi se genijem i brzo gradio zaključke:
„Juče sam pobijedio Talja (radilo se o toj istoj 1973. godini); naravno, Talj više nije svjetski šampion, ali ima pozitivan skor s Fišerom. Šta misliš o mojim šansama protiv Fišera?“
Već sljedećeg dana, ako bi izgubio partiju, tonuo bi u depresiju, govorio kako mu se gadi njegova igra, kako mu život nema smisla, i počinjao da priča o samoubistvu – mnogo prije nego što je postao pacijent psihijatrijske bolnice, i mnogo prije onog posljednjeg skoka s najvišeg erevanskog mosta, 30. oktobra 1989. godine.
(Nastaviće se)