Genna Sosonko: Moja svjedočenja (57.nastavak)

Moskva 2003.

Sam Maestro je kasnije taj događaj opisivao ovako:
„Mlad poručnik, koji je provjeravao dokumenta, držao je u rukama moj pasoš s londonskim i barselonskim vizama. Čuo je moj akcenat, i po njegovom užarenom pogledu vidio sam da već zamišlja kako sebi na tuniku kači Orden Crvene zvijezde – za hvatanje važnog špijuna. Srećom, kod sebe sam imao primjerak novina Sovjetski sport, u kojima je moje ime bilo navedeno na spisku novih sovjetskih majstora.“

Skoro čitav rat Koblenc je proveo u Samarkandu, gdje je zarađivao za život dajući seanse simultanki po vojnim bolnicama, ali najviše – nastupima na koncertima.

Pjevanjem se Maestro bavio još u Rigi, a 1938. godine proveo je neko vrijeme u Milanu, gdje je, pored igranja na jednom turniru, uzeo i nekoliko časova kod poznatih učitelja belkanta. Imao je prilično prijatan tenor, a napolitanske pjesme ostale su u njegovom repertoaru još od tih vremena. Maestro je pjevao za prijatelje ili na zvaničnim svečanostima povodom zatvaranja turnira – uvijek s velikim zadovoljstvom.

Ali njegov najveći aplauz desio se upravo u to ratno doba, kada je, ne poznajući baš najbolje finese ruskog jezika, u napolitanskoj pjesmi umjesto stihova:
„Ah, zašto si se tada zarumenjela?“
otpjevao:
„Ah, zašto si se tada – svukla?“
Publika je bila oduševljena, a pjesmu su tražili na bis…

Poslije rata Koblenc se vratio u Rigu. Imao je tada nešto manje od trideset godina, i upravo taj period predstavlja vrhunac njegove karijere kao šahiste–praktikanta.
Godine 1945. ušao je u finale prvenstva Sovjetskog Saveza, što je samo po sebi bilo izuzetno dostignuće. Dovoljno je navesti nekoliko imena da se shvati snaga tog turnira: Botvinik, Smislov, Boleslavski, Bronštajn, Toluš, Kotov.

Već su i polufinalni turniri, na kojima su, uz nekoliko velemajstora, igrali i iskusni majstori, bili izuzetno jaki.
„Za mene je polufinale već finale,“ govorio je tada jedan nimalo slab majstor.

U istim godinama Koblenc je nekoliko puta osvajao prvenstvo Latvije, ali se u savezni (svesavezni) finale više nikada nije plasirao. Bio je vrlo solidan majstor, s mnogo zanimljivih ideja u otvaranjima i izrazitom sklonošću ka taktičkoj borbi.

Sovjetski šahisti, odgajani na djelima Čigorina i Botvinika, i već naviknuti da šah proučavaju kao nauku, gledali su s izvjesnim skepticizmom na njegov stil igre – koji je više počivao na nadahnuću, intuiciji i beskrajnim partijama blica odigranim u kafeima Londona, Beča i Madrida.

A i sam on – sa blagim akcentom, neprestanim osmijehom na licu, otvorenošću, ljubaznošću, kravatom i maramicom u džepu sakoa – nekako se nije uklapao u sumornu atmosferu poslijeratnih godina.

Godine 1946., na turniru u Lenjingradu, Koblenc je u jednoj partiji zapao u cajtnot. Maestro je, vjerujući da on i njegov protivnik rade „zajednički posao“ – samo što je njemu zapala mala nevolja koju bi obojica trebalo da prevaziđu – bio vidno uznemiren, ne znajući koliko mu je poteza ostalo do vremenske kontrole.

„Četiri“, – ljubazno mu je pomogao protivnik, oličenje učtivosti.

Kada su ti potezi bili odigrani i Maestro s olakšanjem odahnuo, njegov protivnik je, sačekavši da zastavica na satu padne, hladno konstatovao:
„Prekoračili ste vrijeme. Pogriješio sam – trebalo je da odigramo pet poteza.“

„Ponašali ste se ne kao džentlmen,“ – blago je prigovorio Maestro.

„Šta to znači?“ – strogo je upitao direktor turnira, koji je stajao pored njih i sve posmatrao.

Snalazljivi Maestro, već dobro naviknut na život u Sovjetskom Savezu, našao se iz situacije s punim dostojanstvom:
„Mislim – ne kao sovjetski džentlmen.“

Iako su ratne godine već bile iza njih, nikada se nije moglo znati kako će i ko tačno protumačiti tvoje riječi. Nepažljiv komentar na početku rata koštao je života sjajnog ruskog velemajstora Vladimira Petrova, s kojim je Maestro bio lično blizak – Petrov je završio u logoru i tamo stradao.

Poslije rata Maestro se nastanio u stanu u zgradi koja je do 1940. godine u potpunosti pripadala njegovoj porodici.
Šta je tada osjećao?
Još su stari govorili: jedno je nikada ne imati, a sasvim drugo – imati pa izgubiti. Jer, ako nešto nikad nisi imao, nije strašno; ali izgubiti ono što si imao – to boli.

Mark Tajmanov se kasnije prisjećao:
„Dolazio sam kod njega u Rigu gotovo svake godine. Stan je bio prepun knjiga na različitim jezicima – svuda su ležale: po prozorima, hodnicima, čak i u kuhinji. Sam domaćin bio je neodoljivo šarmantan, čovjek izražene umjetničke prirode. Bio je pravi Evropljanin, bez ikakvog naglašenog osjećaja vlastitog judaizma, ali na kraju svakog razgovora – ma o čemu da smo pričali – Alik bi se uvijek okrenuo i pitao:
‘Reci mi, a kako će se to odraziti na riške Jevreje?’”

Krajem četrdesetih godina susret s mršavim dječakom prodornih crnih očiju odredio je Maestrovu sudbinu za mnoge naredne godine.
Dječak se zvao Miša Talj.
Počeo je da dolazi kod Koblenca kući, potom i na daču; časovi su postali redovni, često su trajali po više sati.

Već tada se jasno vidjelo njegovo izuzetno kombinaciono oko, munjeviti proračun varijanti, a najviše od svega – bezgranična, samopožrtvovana zaljubljenost u šah.

Vjerujem da su upravo te godine – sve do trenutka kada je Talj osvojio titulu svjetskog prvaka – bile najplodnije i najsrećnije u Koblencovom životu.

Svoju ulogu on je savršeno razumio, često se pozivajući na Henriha Neigauza, učitelja Svetislava Rihtera:
„Geniji se ne stvaraju – njima se samo priprema podloga za razvoj.“

Vremenom se uloga trenera i mentora proširila: Koblenc je postao savjetnik, sparing partner, sekundant, psiholog i menadžer.
Ali prije svega – Maestro je bio odani prijatelj.

Vasilij Smislov:
„Koblenc je neizmjerno volio Mišu i uvijek – a vidio sam ih zajedno na mnogim turnirima – iskreno je brinuo za njega i podržavao ga na svaki način, a to već samo po sebi mnogo znači.“

On je za Talja bio, u neku ruku, otac ili stariji stric; u sličnoj ulozi nalazili su se svojevremeno Toluš i Bondarevski kod Spaskog – drugog je Boris čak i zvao Father („Otac“).
Činjenica da su njih dvojica bili velemajstori najvišeg ranga, a Koblenc „samo“ majstor, mislim da nije imala presudnu važnost.

Takav živi, ljudski kontakt izuzetno je bitan za mladog šahistu – ne samo na putu ka majstorskoj ili velemajstorskoj tituli, nego i kasnije, bez obzira na to što se danas svaka informacija lako može pronaći i obraditi pomoću kompjutera.

(Nastaviće se)