
Niš, 2024
PRIČE
ŠAHOVSKI KORIFEJI U CARSKOM GRADU
Nećeš naći drugu zemlju, nećeš naći drugog mora
Ovaj grad će te pratiti. Po istim ćeš ulicama ići.
U istom će te susedstvu i starost tvoja stići:
i u istim ovim kućama ćeš osedjeti.
Uvijek ćeš u ovaj grad stizati.
Za neko drugo mjesto – nemoj se nadati
Konstantin Kavafi
Ističe godina (2013) u kojoj je Niš, zahvaljujući proslavi godišnjice donošenja Milanskog edikta bio više nego obično predmet pomena, mesto različitih kulturnih manifestacija i religijskih svetkovina.
Grad je tokom cele godine bio preplavljen „belosvetskom rajom“, mnogo naših mudraca se našlo pozvanim da govori o njegovom značaju za „globalno hrišćanstvo i univerzalne kosmičke tokove“. Kako je godina odmicala, jedna u biti za grad afirmativna ideja, se zbog nepresušne čežnje marginalaca „da svoje komplekse prezentuju kao gradske vrednosti“, sve više pretvarala u svoje naličje, dobijajući obrise džinovske karikature i kiča, zvanično oličene u alineiranoj kameno-metalnoj skulpturi „ujedinjenog pravoslavnog i katoličkog hrisćanstva“ postavljenoj na prometnom gradskom šetalištu. I kad je gorak ukus već ozbiljno pretio da se konvertuje u gađenje, „hrišćanski spas i uteha“ stigli su iz izvora o kome se malo vodi računa iako nikad nije omanuo. Iz ženske lepote. Nenamernim sticajem okolnosti (što je uzgred budi rečeno naša jedina šansa sa trenutnim ljudima koji trebaju da namerno nešto pametno osmisle) desilo se da je organizacija dela svetskog prvenstva u ženskom rukometu dodeljena Nišu. I grad su odjednom preplavile Brazilke, Japanke, Kineskinje, Dankinje, Alžirke koje su svojim koloritom, pomešanim sa osvedočenim backgraundom naših lepotica, za tili čas razvejale tamjan i kukumavku, rasterale koristoljubive popove sa sve svojom ucveljenom pastvom, zamenile krutost lica osmesima, isterale impotentne na videlo i učinile da grad opet zdravo prodiše i dobije svoj istinski „hrišćanski smisao“. Kojim bi se i sam car Konstantin ponosio!
Opisani čudesni obrt u gradskoj atmosferi osvetlio je lepšu stranu grada u kome su se tokom njegove istorije stvarale prave vrednosti i pohodili ga umni i dobronamerni ljudi. Jedna od autentičnih vrednosti grada (da li je novina ako kažem potpuno zanemarenih), je njegova šahovska tradicija. I pošto je gradski vetar u poslednjem trenutku promenio pravac, stara ideja javila mi se kao neka vrsta obaveze da iz arhive sećanja, baš na kraju ove svečarske godine izvučem svetske šahovske korifeje koji su izgradnji naše lokalne šahovske tradicije dali svoj doprinos.
Najveće šahovsko ime i jedini prvak sveta koji je pohodio Niš bio je Anatolij Karpov. On se pre dve godine (2011) negde u ovo zimsko vreme, neočekivano efikasnom akcijom gradskih i šahovskih struktura pojavio u gradu i odigrao egzibicioni meč sa našim trenutno najperspektivnijim igračem, tada internacionalnim majstorom Miroslavom Miljkovićem. Sve se dešavalo veoma brzo, nije bilo vremena za razgovore i tribine, obavljena su od organizatora „kontrolisana slikanja za istoriju“, Karpov je ubedljivo dobio meč, a da je cela akcija pored marketinškog imala i edukativan značaj govori činjenica da je Miljković dve godine kasnije doneo gradu treću velemajstorsku titulu.
U kontekstu aktivnog učešća u kreiranju posleratne šahovske istorije i širem doprinosu razvoja šahovskih ideja možda i značajnije ime od samog Karpova, bio je proslavljeni ruski velemajstor Efim Geler, koga smo imali čast da ugostimo na međunarodnom turniru u Nišu 1977 godine. To je još uvek bilo vreme dugih Berger turnira, imalo se vremena i za sedeljke, razgovore i evociranje uspomena. Skor Gelera sa svetskim prvacima od Evea do Kasparova zaustavio se na rezultatu 39:35 u njegovu korist. Jedino nije mogao sa Spaskim, ali su zato Botvinik, Smislov i Fišer „pali“ sa više od jedan razlike. Imao je 52 godine kad je boravio u Nišu, a da to nije bio zalazak karijere svedoči činjenica, da je dve godine kasnije (po drugi put) pobedio na šampionatu SSSR i postao njegov najstariji šampion u istoriji. Na turniru su ga obrnuto proporcionalno gostoljubivom prijemu, već na startu dočekale velike neprijatnosti. U razmaku od dva dana izgubio je partije od majstorskih kandidata, Golubovića i Maksimovića (lepotica u Veresovu u samo 25 poteza) i ne sluteći da su svi niški igrači školovani na „čuvenom Konstatinovom šahovskom geslu-nema ništa na blanko“. Dugo mu je nakon ovih havarija trebalo da se oporavi i na kraju izbori častan plasman. Naš tadašnji predsednik organizacionog odbora turnira, dugogodišnji zaslužni šahovski funkcioner Raka Radojević bio je domaćin po meri i možda se u njihovim redovnim večernjim sedeljkama i krije „tajna ukupnog Gelerovog rezultata“.
Ako bi u internacionalnim šahovskim relacijama trebalo birati počasnog građanina Niša, izbor bi bez konkurencije bio američki velemajstor Yasser Seiravan. Mnogo puta boravio je u Nišu, prvi put kao učesnik međunarodnog turnira 1979 godine. U pripremi turnira kao glavni savetnik bio je uključen tada ugledni šahovski organizator Miša Peljin koji je iznenada javio da je obezbedio dolazak Seiravana, ali s obzirom da je razmak između upravo završenog međuzonskog u Rigi, gde je nastupao i predstojećeg niškog turnira desetak dana, treba ga prihvatiti i osmisliti mu boravak u gradu. S obzirom da sam kao urednik biltena bio član organizacionog odbora i jedini u njemu koji je mogao da se služi engleskim jezikom, ulogu Yasserovog gradskog animatora dobio sam aklamacijom. I tako je počelo. Seiravan tada još nije napunio dvadesetu, te godine je postao omladinski prvak sveta, razvio je veliko prijateljstvo sa Ljubojevićem i bio pun samopouzdanja i planova. Ponašao se apsolutno nekonvencionalno, prihvatao je razgovor na svaku temu, rukovao se i tapšao sa svima i u trenu postao sastavni deo gradskog miljea. U tom prvom i još dva kasnija boravka u Nišu, praktično nije bilo gradske atrakcije gde se nije isprobao. Gostili su ga u niškom najčuvenijem restoranu Amerikancu, igrao je frisbi na Čegru ispred Sinđelićevog spomenika, čerečio jagnje na Suvoj Planini, učestvovao u privatnim žurkama, s mojim ocem rezao voćke I u sećanje na taj događaj mu kasnije poslao iz Amerike farmerske pantalone. Sa svim niškim igračima je napravio drugarski odnos, najprisniji sa IM Zoranom Ilićem koga je gostio u Sietlu, omogućio mu da bude predavač u šahovskom kampu i sa kojim je i danas u aktivnom kontaktu.
Više puta u klubu u šahovskim večerima pred najraznovrsnijom publikom, pokazivao je svoje partije demonstrirajući pritom svoj glumački dar kroz imitaciju ponašanja Polugajevskog, Korčnoja, Larsena i drugih šahovskih velikana. Na turniru je podelio prvo mesto sa IM Kuligovskim, izgubivši samo od Tringova, ali u „lepotici“ koju je doslovce oplakao u našem stanu. U godinama koje su sledile Seiravan se apsolutno afirmisao kao vrhunski igrač (pobede nad Karpovom I Kasparovom), povezao se sa Korčnojem (bio mu zvanični sekundant na meču sa Karpovom u Meranu), pokrenuo je časopis Inside Chess i počeo da se aktivira na temu Fišerovog povratka. Prisustvovao je čuvenom revanš meču Fišer-Spaski na Svetom Stefanu u svojstvu akreditovanog novinara (ne sećam se za koju novinsku agenciju) i upravo pri tom boravku napravio gest dostojan počasnog građanina. Naime u isto vreme kad i meč, samo malo višlje od mora (krševito Cetinje) igrao se ekipni šampionat Jugoslavije (nažalost i poslednji) na kome je nastupao i naš klub naslovljen kao Niš-Market.
Svi klubovi su imali plaćene strance na prvim tablama (mi smo bili prepoznatljivi i posebno cenjeni jer smo uvek nastupali sa domaćim kadrom), nismo bili baš kompletni i s obzirom da je to bila stara ideja zbog koje smo ga svake godine registrovali pitali smo ga da li bi nam s obzirom da je u blizini pomogao. Napominjem da je to bila 1992 godina vreme žestokih američkih sankcija prema Srbiji i zabrani učestvovanja američkih državljana u bilo kojoj unutrašnjoj aktivnosti zemlje (pa i sportskoj) zbog čijeg kršenja je uostalom i Fišer kasnije uhapšen. No bez obzira na sve moguće konsekvence Yaser je pristao i bez ikakve finansijske nadoknade odigrao 5 partija, napravio 3,5 poena i mnogo nam pomogao da ostanemo u ligi. Na svaki slobodan dan meča kad su mu prestajale novinarske obaveze spuštali smo se kolima do mora, dovozili ga (skupa sa tadašnjom verenicom, kasnije suprugom Ivet) na partiju, nastavljali veče uz analizu partija i „vinarenje“ u klupskom apartmanu i kasno u noć ga vraćali u hotel. Bilo je to vreme za nezaborav.
(Nastaviće se)