Genna Sosonko: Moja svjedočenja (18.nastavak)

Moskva 2003.

Još o muzici…
Sjećam se kako sam jeseni ’34 slušao Kozlovskog u „Evgeniju Onjeginu“ – bio je fantastičan pjevač, briljantan glas.
Više ga cijenim nego Italijane.
I naredne godine slušao sam ga u „Rigoletu“.

U pozorište sam često išao. Lenjingrad je tada bio potpuno oduševljen mojim uspjesima, i imao sam stalnu propusnicu u ložu direkcije – u svim pozorištima.

Ne, sa Šostakovičem nisam bio upoznat, ali sa Sergejem Sergejevičem Prokofjevim smo bili prijatelji, i sa dirigentom Hajkinom takođe.

Sjećam se – izabrali su nas obojicu za odbornike Lenjingradskog gradskog savjeta, što je bilo užasno dosadno. Sjedeći zajedno, razgovarali bismo o raznim stvarima. Poslije sam ga viđao i u Moskvi.

Sa Prokofjevim sam se upoznao u Moskvi, za vrijeme Trećeg međunarodnog turnira.
Šah je jako volio, igrao je sam i bio je prijatelj Kapablanke.
Tada sam bio pola poena iza Kape, nakon što sam od njega izgubio potpuno dobijenu poziciju, da… Sjećate se te partije?
Igrao sam tada zaista dobro.

Na kraju turnira, trebalo je da igram crnim figurama protiv Levenfiša, a on bijelima protiv Eliskezesa.
Levenfiš je pustio provokativnu glasinu da ga tjeraju da mi preda partiju, i to prijavio Kapablanki.
Prokofjev je za to saznao, bio je temperamentan čovjek, i potpuno je prekinuo odnose sa mnom.

Kapablanka je lako pobijedio Eliskezesa, a ja sam imao prednost u „zmaju“, čak osvojio pješaka, ali – raznobojni lovci, završilo se remijem.

Prokofjev je kasnije sve shvatio, i kad smo Kapa i ja podijelili 1–2. mjesto u Notingemu, poslao nam je čestitke telegramima.
Poslije toga smo opet bili prijatelji, ali na prvenstvu 1940. godine navijao je ipak za Keresa, a ne za mene.

Volim li ja njegovu muziku?
Sjećam se, još u školi su izvodili njegovu kompoziciju „Očajanje“, i jako mi se dopala.
Kasnije, kad je umro, zamolili su me da napišem nešto o njemu.
I muzički stručnjaci su se veoma iznenadili, jer nikad nisu čuli za to djelo.
To je veoma snažna stvar, ali uopšte gledano – njegova muzika mi je djelovala pomalo vještački.

Eto, u svojim memoarima on piše da treba komponovati muziku onako kako prije tebe niko nije pisao.
A Kapa (Kapablanka) je kako učio? – Treba uvijek igrati po poziciji.
Ali ima on, naravno, vrlo snažna djela.

Šostakovič mi je nekako bliži – njegova muzika je življa, razigranija.
Je li Prokofjev bio dobar šahista?
Ma ne, igrao je kraljev gambit, žrtve, sve naprijed…
Zato je Ojstrah lako pobjeđivao protiv njega.

Ojstrah je imao strpljiv stil – najvažnije je bilo ne praviti greške.
I sa njim sam bio veoma blizak prijatelj.

A uopšte gledano, volim klavir – na njemu se može više reći.

Da li sam zapisivao svoje prve partije?
Naravno da jesam – u jednoj sveščici, mislim da je sada kod Baturinskog.
Sjećam se, tamo sam zapisivao gostujuće partije Laskera, partije iz drugog prvenstva škole, gdje sam osvojio prvo mjesto.
Sve partije su zapisane, i gotovo sve komentarisane.

Moji roditelji su kategorički bili protiv toga da igram šah.
Sjećam se – išli smo otac i ja Vladimirovskim prospektom, pored jednog kockarskog kluba, gdje je na posljednjem spratu dvije prostorije zauzimao Petrogradski šahovski savez.
I ja mu kažem: „Tata, vidiš, tu ja igram.“
A on se oštro negativno izrazio o tome što igram šah.

Užasno ga je brinulo što prolazim kroz sve prostorije te kockarske boemštine.
Mislio je da će me to povući, a mene to uopšte nije zanimalo – mene je zanimao samo taj posljednji sprat, gdje se igrala šahovska partija.

Čak i kad su počeli uspjesi, kad se moje ime pojavilo u novinama, nije bilo nekog velikog oduševljenja.
Kad je 1926. godine trebalo da prvi put idem da igram u Stokholmu, majka je otrčala u školu i razgovarala s našim razrednim vaspitačem.

A on joj je ironično rekao:
„Pa za to da se u tim godinama vidi svijet – može se i deset dana u školi propustiti.“

I ranije je išla i tajno se žalila direktoru škole zbog mog šahovskog zanimanja.
On joj je rekao:
„Vaš sin je knjigoljubac, ostavite ga na miru.“

Poslije su se, naravno, pomirili, jer su u početku bili protiv zato što šah tada nije bio profesija.
A ja… pa ja nisam mogao da ne igram.

Sledeće godine, na van-kategorijskom turniru, igrao sam već ozbiljno, odlično.
Ne, nisam imao nikakvog trenera – sve sam uzimao iz knjiga, sam analizirao veoma mnogo.
Svi u Lenjingradu tada su bili učenici Romanovskog, a ja u taj klub nisam išao, i zbog toga me Romanovski zamrzio.

Uopšte, odnosi s njim su bili komplikovani, ali naravno, to se nikada nije pokazivalo – pozdravljali smo se, držali se pristojno.

(Nastaviće se)