Genna Sosonko: Moja svjedočenja (12.nastavak)

Moskva 2003.

Sjećam se ljetnje Moskve 1968. godine. Tada sam bio Mišin sekundant u njegovom meču s Korčnojem – za njega vrlo nezgodnim protivnikom – meču koji je Talj izgubio 4,5 : 5,5.

Sjećam se posljednje partije, u kojoj je Miša crnima, u Holandskoj odbrani, stvorio snažan napad, mogao da pobijedi, ali je oklijevao, i pozicija u prekidu više nije obećavala ništa osim remija. Besana noć analiziranja, nastavak partije, zatvaranje turnira, dugo lutanje po Moskvi, gdje je imao toliko prijatelja. Njegova energija, njegova neiscrpna energija…

Sjećam se drvene kućice u samom centru Moskve, nedaleko od Glavne pošte. Tamo je živio već odavno pokojni slikar Igin, prijatelj mnogih šahista, koji su mu svraćali u bilo koje doba dana i noći. Slikari, pjesnici, mlade glumice, boemska Moskva 60-ih i 70-ih godina, i sam slikarski domaćin, koji je o sebi govorio kratko:
„Ja sam stari konjak-džija.“

Na kraju – posljednji avion iz Moskve za Rigu. Nema karata, ali prepoznali su Mišu i – eto nas u pilotskoj kabini, letimo za Rigu.

Noć, Mišin stan, i ja, već ne osjećajući ništa, zaspim. Kad sam se probudio ujutro, soba je bila plavičasta od dima cigareta, a negdje iz daljine, s kauča, gledao me Miša, a debela knjiga u njegovim rukama bila je gotovo pročitana. Čitao je izuzetno brzo, i ja sam, već tada živeći na Zapadu, znao: kad god idem na turnir, moram da ponesem što više knjiga koje su bile zabranjene u SSSR-u.

Na Olimpijadi u Nici (1974) dao sam mu uveče tek objavljeni „Arhipelag Gulag“ Solženjicina i svježi broj ruske emigrantske novine. Ujutru, vraćajući mi sve, rekao je:
„U ukrštenici nisam mogao da nađem jednu riječ.“
– „A knjiga, knjiga?“
– „Piše baš zlobno.“

Tada mi se, iznenađenom tim odgovorom, ukazalo mutno objašnjenje, još jedan aspekt koji razotkriva ličnost Mihaila Talja: zapravo, te stvari ga nisu zanimale – kao da je od njih bio odvojen, kao da je stajao sa strane.

Materijalne vrijednosti njega nisu zanimale.
Sjećam se kako sam, nakon jednog od turnira u Tilburgu, s njim prolazio kroz njemu nimalo dragu proceduru kupovine. Novčanice od pet guldena ležale su u njegovim džepovima (da li je uopšte potrebno reći da Talj nikada nije imao novčanik?) pomiješane s onima od hiljadu, i sjećam se njegovog iskrenog iznenađenja kada je u jednom bočnom džepu pronašao još jednu takvu.

A koliko je samo bilo izgubljenih nagrada, koliko pasoša zaboravljenih po hotelima ili jednostavno ostavljenih negdje… Sjećam se kako je preko mene bacio pogled kada sam mu na među -zonskom turniru u Tasku prigovorio zato što je platio 70 dolara za trominutni razgovor s Njujorkom. Teško da su do njega doprle moje riječi da bi u nekim zemljama trebalo izbjegavati pozive iz hotelskih soba.

Beljavski mi je pričao kako je Miši govorio kad je ovaj predao gotovo čitavu nagradu od više hiljada za osvajanje svjetskog prvenstva u blic-šahu Sportskom komitetu, a Talj mu jednostavno odgovorio:
„Pa, tražili su mi, pa sam dao…“

Njega, naravno, nisu zanimale ni titule ni nagrade. Mislim da ga, u suštini, nije naročito zanimala ni sama titula svjetskog prvaka. A još manje su ga zanimale karijera, moć ili korist (ili ono što njegove kolege sa šampionskom titulom posljednjih godina podrazumijevaju pod tim pojmovima).
Za razliku od njih, njega je bilo nemoguće zamisliti kao člana bilo koje partije uopšte…

Iako je u posljednje vrijeme znao da boravi u Izraelu, mislim da ni svoje jevrejstvo nije doživljavao posebno značajnim. Sjećam se kako je pred jednu Olimpijadu „Pravda“ pisala da u reprezentaciji Sovjetskog Saveza igraju predstavnici različitih nacionalnosti: Jermenin Petrosjan, Rus Smislov, Estonac Keres, i — Rižanin Talj…

Čak ni on sam, ni njegovo zdravlje, ni njegov izgled – nije ga to mnogo zanimalo, isto kao ni to šta će drugi ljudi o njemu da misle.
Bio je čovjek s druge planete. I jedino što ga je zaista, istinski zanimalo — bile su šahovske partije.

On je pripadao onoj rijetkoj kategoriji ljudi koji su, kao nešto samo po sebi razumljivo, odbacili sve ono čemu teži većina. Prošli su kroz život lakim korakom — izabranici sudbine, ukras ove Zemlje.
Sagorijevajući život, znao je da to nije nikakva generalna proba, da druge šanse neće biti.
Ali — drugačije ni nije htio da živi.
I nije znao drugačije.

(Nastaviće se)