Kapablanka u Rusiji (25.nastavak)

V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.

Vodeću poziciju na turniru preuzeo je Bogoljubov — 5 poena iz 6 mogućih. Iza njega su bili Lasker, Maršal, Tartakover, Tore i Rubinštajn — po 4 poena, a tek potom, sa pola poena manje, Kapablanka, a zajedno s njim i sovjetski šahisti Romanovski, Iljin-Ženevski, Rabinovič…

Iz kola u kolo dolazilo je sve više gledalaca. U turnirskoj sali je povremeno postajalo toliko zagušljivo da je čak i Kapablanka, naviknut na tropsku klimu Havane, u šali rekao da ne bi imao ništa protiv ako bi se učesnicima turnira dozvolilo da igraju u kupaćim kostimima.

Organizatori su bili primorani da smanje broj gledalaca koji se puštaju u salu.

U sedmom kolu Kapablanka je izgubio. Svjetskog šampiona je savladao sovjetski majstor A. F. Iljin-Ženevski. On je u zemlji bio dobro poznat i kao šahista (prvak Lenjingrada), i kao organizator šahovskog pokreta — posebno prve Sve-ruske olimpijade 1920. godine — i kao novinar (glavni urednik časopisa „Šahmatni listok“). Zato je njegov opis partije s Kapablankom naročito zanimljiv.

„Sasvim je drugačija stvar kada igraš… sa samim svjetskim šampionom Hoseom Raulom Kapablankom“, piše Iljin-Ženevski. „Na jedan dan postaješ kao neka vrsta junaka dana. Prije svega, posade te na raskošnu svilenu pozlaćenu stolicu na posebno mjesto, na kojem igra samo Kapablanka, postaješ centar pažnje publike, koja se posebno gusto okuplja baš tu, a tvoja partija prikazuje se na ogromnim dijagramima gotovo u svim prostorijama turnirskog prostora. Ipak, ja sam isuviše prekaljeni šahovski borac da bi okolina mogla da utiče na moju igru. Vidim ispred sebe samo šahovsku tablu i raspored figura, koje mi postavljaju sve nove zadatke što traže rješenje.

Ponekad se Kapablanka duboko zamisli. Tada podignem glavu i počnem da ga posmatram. Zaista je lijep. Upornost se vidi na njegovom otvorenom i tako privlačnom licu. On se bori, ali istovremeno misli mirno i dostojanstveno. Na tren pokušavam da zamislim koliko bi ljut izgled morao imati svjetski šampion u boksu, Dempsej, kada u odgovornoj borbi brani titulu svjetskog prvaka. Ovdje je sve sasvim drugačije. Od cijele Kapablankine figure širi se toplina i neka posebna prijatnost. Da, ogromna je razlika između šaha i boksa.

Ponekad se i ja zamislim. Tada Kapablanka polako ustane sa svoje stolice i prođe se između stolova drugih učesnika turnira. Kao da se odmara. Ali zapravo, njegove oči gore nekakvim unutrašnjim plamenom, gleda u publiku pogledom koji ništa ne primjećuje, a na čelu mu se vidi ista ona uporna misao. On misli o partiji. A na tabli — prava oluja. Kapablanka žestoko napada moje kraljevo krilo, u trenutku kada ja pripremam prijetnje na daminom.“

Najzad, položaj se zaoštrava do krajnosti. Jasno je da se partija mora riješiti kroz nekoliko poteza. Ili će on mene matirati, ili će dovesti svoju partiju pod ozbiljnu prijetnju poraza. Očekujem od njega odlučujuću kombinaciju. I evo — on je započinje. Ta kombinacija nije za mene bila iznenađenje. Upravo sam malo prije veoma temeljito i dugo razmišljao o njoj i vidio da sadrži ozbiljne matne prijetnje. Ali istovremeno sam vidio da ću, žrtvujući u odlučujućem trenutku damu, ne samo izbjeći mat, već i sam dobiti izuzetno prijeteću poziciju sa snažnim slobodnim pješacima. Ipak, Kapablanka je krenuo na to. I pri tom je tako dugo mislio prije nego što je povukao potez. Zar sam se prevario? Uporno razmišljam o svakom potezu i nikako ne mogu da shvatim na šta Kapablanka računa.

Evo i kulminacije kombinacije. Žrtvujem damu. Kapablanka je brzo uzima, kao da je to potpuno ulazilo u njegove planove, ali se zatim ozbiljno zamisli. Kao da je iznenađen. Po svemu sudeći, nastala pozicija bila je za njega neočekivana. To mi daje snage. Provaljujem topovima na njegov drugi red i, iako jednog od slobodnih pješaka moram da dam, drugi se odlučno kreće prema pretvaranju u damu.

Kapablanka sada, poslije svakog poteza, nestaje negdje na dugo. Kao da ga sudbina partije više ne zanima. Najzad, moj pješak stiže do trećeg reda. Kapablanka, opet negdje nestao, iznenada se pojavljuje i, prevrnuvši svog kralja, pruža mi ruku. Predaje se.

Neki šum prolazi za ovom partijom. Svi su već znali da je situacija loša za Kapablanku, ali su se nadali nekom čudu koje će on iznenada pred svima pokazati. Pa on je najveći šahista i možda vidi ono što niko drugi ne primjećuje. Međutim, ta se očekivanja nisu ispunila. Kapablanka se predao. David je pobijedio Golijata.“

U sljedećem kolu, ražalošćen porazom, Kapablanka je brzo dobio partiju i, utolivši „žeđ za osvetom“, spokojno se zaputio u Lenjingrad, gdje su ga šahisti uporno pozivali tokom slobodnog dana.

Rano ujutro 20. novembra, Lenjingrađani su dočekali svjetskog šampiona, a u tri sata poslije podne u Maloj sali Lenjingradske filharmonije počeo je simultanku.

Šest sati trajala je ta, za čitav šahovski Lenjingrad, nezaboravna simultanka. Ovako se tog dana prisjećao jedan od najmlađih učesnika, budući svjetski šampion Mihail Botvinik:

„Sala je bila krcata. Svi su požurili da vide svjetskog šampiona, samog Hosea Raula Kapablanku. Jedva se probijam do svog mjesta. Na mojoj stolici već sjede dvojica gledalaca, morao sam se smjestiti kao treći! Naravno, oba ‘savjetnika’ ometala su me koliko su mogla, ali karakter mi je bio čvrst — igrao sam sam, ne slušajući tuđe savjete. Jedan od najstarijih šahista Lenjingrada, profesor Aleksandar Smirnov (uzgred, 1912. godine bio je šampion Pariza u šahu), pozdravlja svjetskog šampiona na njegovom maternjem španskom jeziku. Kapablanka se mršti — bilo da se pozdrav odužio, bilo da ga je onerasploložila govornikova dikcija — ali je, najzad, simultanka  započela. U daminom gambitu Kapablanka je neoprezno napravio veliku rokadu, upao pod napad, bio primoran da da pješaka (kako bi prešao u završnicu), ali sam jasno realizovao materijalnu prednost. Kapablanka je oborio figure’.

Svjetski šampion je toga dana pobijedio u 18 partija, izgubio 4, a 8 završio remijem.

(Nastaviće se)