
Moskva 2003.
„Obilazeći dvorce i galerije sjećanja“, kako je govorio Sveti Avgustin, nailazim ponekad na nešto smiješno ili beznačajno. Mnemosina (boginja pamćenja) često skreće s glavnih puteva, ali katkad neka bezazlena sitnica, šala ili slučajno izgovorena riječ govore ne manje nego notarski ovjerena dokumenta.
Bertrand Rasel se u poznim godinama prisjećao Glastona, kojeg je vidio 1889. godine – bio je to duboko ostario čovjek. Poslije ručka, njih dvojica – jedini muškarci – ostali su za stolom. Rasel, kojem je tada bilo sedamnaest godina, očekivao je da će čuti nešto uzvišeno.
„Ovo je veoma dobar portvejn. Pitam se zašto su mi ga sipali u čašu za bordo?“ – rekao je Glaston. Taj portvejn, natočen u čašu za bordo, meni je bliži nego sve izreke tog velikog Engleza.
„Za dopisivanje“, odgovorio mi je dječak na turniru u Indoneziji 1982. godine, i njegov lukav osmijeh pamtim i danas. Upravo sam mu dao autogram, a on me zamolio da pored napišem i svoju adresu.
Vidim Mišu Talja kako pali još jednu cigaretu i nervoznim pokretom precrtava potez koji je već bio zapisao na formularu. Vidim pregib obrva Lava Polugajevskog i njegov strasni pogled neposredno prije nego što će zadati odlučujući udarac u jednoj od naših partija.
Od same partije u pamćenju su ostali samo mutni obrisi, i nedavno sam morao da se obratim kompjuteru kako bih je rekonstruisao.
Pripadam ljudima koji su „pametni naknadno“, i prečesto sam u životu, kao i u šahu, oslanjao se na ono rusko „avósj“ – možda će se nekako srediti. Sada osjećam žaljenje što su mnogi razgovori sa junacima ove knjige ostali zaboravljeni.
Žao mi je i što mnoga pitanja, čiji bi odgovori mogli da budu zanimljivi čitaocu, jednostavno nikada nisu ni bila postavljena. Tada mi nisu ni padala na pamet – svakodnevna sitnica činila se važnijom.
Rijetke zabilješke iz tog vremena slaba su pomoć pamćenju, a stare fotografije mogu samo da uplaše sjećanja. Poznat je paradoks: što duže gledaš poznata lica na fotografijama iz daleke prošlosti, to bledunjavija postaje stvarna slika u sjećanju.
Mnogih od onih o kojima sam pisao više nema.
Ili možda – ima. Jasno vidim njihova lica, pokrete, način govora. Čujem njihove glasove. Obraćanje njima znači kretanje nazad niz rijeku Lete, tamo gdje nema budućnosti, već samo prošlost.
Tamo gdje je sve jednom zauvijek stavljeno na svoje mjesto:
– na suhumsku plažu kod mladog Lava Polugajevskog,
– kod Miše Talja koji se, smijući se, raspituje kod Maestra kako je tačno počeo građanski rat u Španiji,
– kod Sjome Furmana, duboko pogrbljenog nad tranzistorskim radiom,
– kod Olge Kapablanke, kako na Petoj aveniji u Njujorku posmatra medaljon s likom posljednjeg ruskog cara u izlogu antikvarnice.
Sjećao sam se da vrijeme čini s ljudima isto što i prostor s spomenicima: ako staneš preblizu ili predaleko, rizikuješ da ih ne vidiš uopšte – i jedne i druge možeš sagledati samo s određene udaljenosti, iz pažljivo izabrane tačke. Trudio sam se da pronađem tu tačku.
Shvatajući koliko je zadatak težak, želio sam da se barem približim slici u kojoj se „posljednja istina osvjetljava crnim okvirom“, jer bi hrestomatski, uglačani prikaz ovih ljudi bio nedostojan njih samih i dalek od stvarnosti.
Većina onih o kojima je riječ u ovoj knjizi bili su, na ovaj ili onaj način, povezani sa zemljom u kojoj sam proveo prvu polovinu života – Sovjetskim Savezom.
Kao što je nemoguće ukloniti amblem sa srpom i čekićem sa zabata zgrade iz 19. vijeka a da se ne ošteti fasada, tako je nemoguće zamisliti te ljude izvan vremena kada je crvena boja države koje više nema dominirala kartom svijeta.
Šah u Sovjetskom Savezu, pod stalnim nadzorom i pažnjom vlasti, bio je čvrsto isprepleten s politikom, kao i sve u toj neobičnoj zemlji.
Zatvorenost društva i njegova izolacija od slobodnog svijeta često su uzrokovali da se talenat i energija slivaju u relativno neutralne oblasti. Upravo su ta zatvorenost i izolacija doprinijele razvoju šaha, stvarajući poseban kulturni sloj – ogroman svijet sovjetskog šaha.
Taj svijet se sastojao od brojne armije profesionalnih igrača – zvaničnih i onih prerušenih u amatere – trenera i organizatora.
Iz tog zauvijek nestalog vremena – gomile navijača koji su pratili tok partija meča za svjetsku titulu preko ogromnih demonstracionih tabli, postavljenih u centru Moskve na zgradi pozorišta, jer u sali nije bilo slobodnih mjesta.
Iz tog svijeta – penzioneri koji su se nadnosili nad šahovskom tablom na klupama u parku po dvadeset stepeni ispod nule i bake koje su strpljivo čekale unuke sa časova teorije, gdje su prvi put vidjeli Legalov mat.
Iz tog svijeta i vremena – mečevi za svjetsku šahovsku krunu, čiji su događaji van table stizali na naslovne strane novina, i sama je stvarnost diktirala libreto za mjuzikl Chess, koji se godinama igrao s rasprodanim kartama u najboljim pozorištima Londona i Njujorka.
Iz tog svijeta – finala državnih prvenstava koja su se igrala u prepunim koncertnim i pozorišnim salama. Samo učešće bilo je uspjeh sam po sebi i za mnoge jake majstore ostalo je neostvareni san. Publika, koja je suptilno osjećala igru,
nerijetko je aplauzima nagrađivala lijepu pobjedu ili efektnu kombinaciju. Satima si mogao da razmjenjuješ mišljenja o pozicijama sa sasvim nepoznatim čovjekom, da se posle kola s njim rastaneš zauvijek – ili postaneš prijatelj za cio život.
U pres-centru si mogao sresti majstore i velemajstore čija bi imena bila ukras svakom međunarodnom turniru. Za biltene posvećene svakom kolu moralo se dežurati kod kioska „Sojuzpečati“, a radijski prenosi s prvenstava išli su na Prvom programu u sportskim vijestima dana.
Imena ljudi iz tog svijeta bila su svima na usnama i po popularnosti nisu zaostajala za filmskim zvijezdama.
Bilo bi šteta da ta imena zauvijek odu u zaborav.
Rasute detalje nesvjesno sam sakupljao u kasicu pamćenja.
Oni su se vremenom stopili u jedno, stvorivši portrete ljudi koje sam imao sreće da upoznam.
Skupljeni zajedno, ti portreti su za mene neočekivano postali i sažetak mojih ličnih doživljaja iz posljednjih godina.
Svaki put kada bi neko od onih o kojima je riječ u ovoj knjizi napustio ovaj svijet, želio sam da o njima nešto pročitam.
Kasnije sam shvatio da zapravo želim da pročitam ono što sam ja znao o njima. Pored toga – ono što sam samo ja znao.
Lišen te mogućnosti, odlučio sam da sam o njima pišem.
Otuda – ova knjiga.
Avgust 2001.
(Nastaviće se)