
Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA
Filipini
Voljom sudbine, ova država, smještena na Filipinskim ostrvima u Tihom okeanu, poput tajanstvenog gusarskog broda „Leteći Holanđanin“, iznova i iznova izranja na životnom horizontu 11. svjetskog šampiona Roberta Fišera, mameći ekstranagradama, ljepotom i dostupnošću žena, bujnošću tropske prirode, specifičnom istočnjačkom kuhinjom i, naravno, teško objašnjivom fantastičnom ljubavlju prema šahu kod lokalnog stanovništva!
Posebno se ona ispoljavala tokom 21-godišnje vladavine (1965–1986) predsjednika F. Markosa. Kako je u jednom intervjuu priznao najjači filipinski velemajstor Eugenio Tore, sekundant i prijatelj Bobija Fišera: „Šah je kod nas po popularnosti na drugom mjestu, odmah poslije košarke.“ Zato su česti kratkotrajni Fišerovi odlasci na Filipine sasvim razumljivi.
Godine 1973. stigao je u Manilu kao počasni gost, po „ličnom pozivu“ predsjednika, gdje se održavao prvi u istoriji zemlje veliki međunarodni šahovski turnir, sponzorisan od firme „Marlboro“ (ukupno je tokom deset godina, 1973–82, održano sedam takvih turnira). Svaki učesnik turnira dobio je na poklon lijepi rezbaren šah, koje su izradili vješti lokalni majstori. Fišeru su se toliko dopali da je zamolio da mu zapakuju nekoliko desetina (!) kompleta.
— Zašto toliko mnogo? — zainteresovali su se novinari.
— Poklanjaću prijateljima!
Tih dana Fišer je u Manili odigrao i dvije šahovske partije. Jednu s predsjednikom zemlje Markosom — završila se remijem već poslije četiri poteza i koštala je lokalnu kasu 20 hiljada dolara, odnosno svaki Fišerov potez vrijedio je 5 hiljada! (J. Mansurov, „Zagonetka Fišera“, M., 1992, str. 257). Druga, brzopotezna partija, odigrana je s predsjednikom Šahovske federacije Filipina F. Kampomanesom, u njegovoj sopstvenoj TV-emisiji. U remi-poziciji Fišer je, kako se kaže, „oborio“ zastavicu protivnika, a zatim otvoreno rekao: „Izvini, Florensio, iako si mi prijatelj, nisam mogao sebi da dozvolim da pred svima igram s tobom NERJEŠENO“ (G. Kasparov, Moji veliki prethodnici, tom 4, M., 2005).
Prošle su dvije godine. Manila je uvjerljivo pobijedila u konkurenciji gradova za pravo da ugosti meč za titulu svjetskog prvaka Fišer – Karpov, ponudivši, po tadašnjim mjerilima, sumanut ulog od 5 miliona dolara, i započela pripreme za duel vijeka, koji je trebalo da se održi 1975. godine. Nažalost, čak ni takav novac nije uspio da natjera Fišera da sjedne za tablu.
Osvrćući se unazad, u retrospektivi proteklih godina, stiče se utisak da se Fišeru toliko dopalo da igra s Borisom Spaskim, da ga poslije toga više niko nije zanimao. Kako drugačije objasniti njegov pokušaj prikupljanja sredstava za revanš-meč (?!) sa Spaskim 1973. godine, zatim odustajanje od supernagrade i meča s A. Karpovom 1975. godine i, najzad, prilično brzo pristajanje na duel sa Spaskim 1992. godine…
Filipini su ipak održali naredni meč za titulu svjetskog šampiona u šahu. Godine 1978. ovdje je odigran meč Anatolij Karpov – Viktor Korčnoj. Ali sjenka Fišera, koji se povukao iz šahovskih poslova, i dalje je lebdjela nad gradom Bagijom. Jer se ovdje igralo po novim pravilima, koja su, koliko god to paradoksalno zvučalo, uvedena upravo na Fišerov zahtjev — do šest pobjeda, bez ograničenja broja partija. Posljednji put pod takvim uslovima borili su se Kapablanka i Aljehin u Buenos Ajresu 1927. godine…

Bobi još nije bio na Filipinima, ali već provjerava umijeće jednog od najboljih šahista u zemlji, Rudolfa Kardosa.
Dakle, šahovski svijet, kojim je od 1982. godine čvrstom rukom upravljao novi predsjednik FIDE F. Kampomanes, nastavio je da živi svojim životom, velemajstor Fišer svojim, a država Filipini svojim. Zar u tom trouglu od tri „FI“ — FIDE – Fišer – Filipini — nema nečega mističnog? Još uvijek ne znamo zašto nestaju brodovi i avioni u Bermudskom trouglu. Kako onda da objasnimo tridesetogodišnju anomaliju u šahovskom svijetu, koja je započela Fišerovim raskidom s FIDE i odbijanjem da igra u prijestonici Filipina, Manili? Možda su i raskid Kasparova s Kampomanesom i FIDE, kao i dugotrajna zbrka s dvojicom svjetskih šampiona, karike istog lančanog procesa?
Fišer je još mnogo puta dolazio na Filipine. Tako je, uoči početka Svjetske šahovske olimpijade 1990. godine u Novom Sadu, F. Kampomanes ispričao da Fišer mnogo putuje po svijetu i da je samo tokom prethodne godine (1989) dva puta boravio na Filipinima. Kako znamo, Fišerova putovanja u ovu zemlju nastavila su se i početkom 2000-ih godina, kada se nastanio u susjedstvu — u Japanu (vidi: Japan).
(Nastaviće se)