
Moskva 2003.
U proljeće 1973. razgovarao je sa mnom potpukovnik Z. Ponudio mi je posao – predavanje ruskog jezika na kursevima u Gardervejku. Na tim vojnim kursevima učili su mladi ljudi s univerzitetskim diplomama; kurs jezika potencijalnog neprijatelja bio je ubrzan i intenzivan. Sam potpukovnik govorio je savršeno ruski. Odbio sam, objašnjavajući da je moje hobi konačno postalo moja profesija – što ga je prilično iznenadilo. Umjesto nesigurnog postojanja šahovskog profesionalca, nudio je vrlo respektabilnu karijeru – ali čak i takva ograničila bi ono zbog čega sam i napustio Sovjetski Savez. Na rastanku, pružio mi je vizit-kartu: „Za slučaj da se predomislite“. Listajući nedavno stare papire, pronašao sam je i nisam odmah mogao da se sjetim kojem periodu života pripada. Teško da bi mi danas mogla zatrebati.
Ne znam kako bi mi se život odvijao da sam tada prihvatio njegovu ponudu. Jedno je, međutim, sigurno: ne bih vidio svijet onako kako sam ga vidio zahvaljujući svojoj profesiji.
Igranje šaha na profesionalnom nivou zahtijeva krajnju koncentraciju, napetost, potpuno uranjanje u jedan drugi, vještački svijet. Prelazak iz običnog stanja u svijet turnirskog šaha uvijek mi je teško padao, i oni koji me poznaju u ta dva stanja tvrde da poznaju dvije različite osobe.
Šah mi je dao veoma mnogo. Taj igrački svijet je život u minijaturi. U šahu takođe ne možeš povući potez nazad, a ni vrijeme partije nije beskonačno.
Gledajući današnji šah, može se reći da mu je sadašnjost neodređena, budućnost zabrinjavajuća, a jedino je prošlost – zauvijek blistava! Iako znam da nije naročito mudro misliti kako je u staro vrijeme nebo bilo plavlje, djevojke ljepše, žrtve dama efektnije, a ljudi koji su igrali šah zanimljiviji, ipak ne mogu da se otresem misli – bilo je, bilo je!
„Zlatnim šahovskim vremenima“ nazvao je svoju knjigu o šahu prve polovine 20. vijeka Milan Vidmar, ali nije li zlatan u poređenju s današnjicom bio čitav prošli vijek? Ne bi li veliki igrači prošlosti, gledajući šah s početka novog vijeka, osjetili nešto slično onome što je osjećao Lorenc, tvorac klasične teorije građe atoma, koji je žalio što je doživio trijumf kvantne mehanike i vidio kako se sve što je postignuto u nauci – uključujući i njegovo – ljulja.
Iz svijeta romantike, snova i neodređenosti, šah je prebačen u surovu stvarnost. Kao balerina koja je, nakon što je otplesala ulogu Pepeljuge, završila na operacionom stolu zbog akutnog upala slijepog crijeva – i tako prešla u stvarni svijet.
Šah prošlosti, sa svojim oreolom tajanstvenosti, može nam danas djelovati naivno i puno grešaka. Ali zar neće takvim izgledati i šah s početka 21. vijeka – nekome u njegovoj drugoj polovini? Približili smo se otkrivanju posljednje tajne igre: da li prednost prvog poteza, kako je tvrdio Filidor, zaista vodi pobjedi, ili se, uz idealnu igru, ipak završava remijem? Ali – ko može da garantuje da će ta „posljednja istina“ u šahu uopšte biti zanimljiva?
Srećom, šah ima snažne argumente u svoju odbranu. Riječi Audena: „Poezija je stvar potpuno nepotrebna. I jedino njeno opravdanje je upravo to što je potpuno nepotrebno poznavati je“ – odnose se na šah u jednakoj mjeri.
Počev od 1974. godine, igrao sam za reprezentaciju Holandije protiv Sovjetskog Saveza na Olimpijadama i prvenstvima Evrope. Nema potrebe da naglašavam da su te partije za mene imale sasvim drugačiju težinu nego mečevi, recimo, protiv Meksika ili Islanda. Na Olimpijadi u Buenos Ajresu (1978) igrali smo u posljednjem kolu, i od ishoda našeg meča zavisilo je da li će Sovjetski Savez osvojiti zlato. Te noći prije meča, rukovodioci sovjetske ekipe pokušavali su da me ubijede da ne igram. Razgovor se vodio na različitim nivoima – od „znate, sa vizama za ulazak kod nas nema nikakvih problema“ do „ne zaboravi da ti je sestra još uvijek u Lenjingradu“ – ali nisu uspjeli da me nagovore.
„Igram za Holandiju, a ne protiv Sovjetskog Saveza,“ ponavljao sam, iako ne baš iskreno. Kratka rečenica u novinama: „U meču SSSR – Holandija, partija Polugajevskog na drugoj tabli završena remijem“ – bila je moja nagrada: nakon odlaska, moje ime nije smjelo da se pojavi u sovjetskoj štampi. Sportske novine iz Lenjingrada, u kojima je pisalo da su prva tri mjesta na prvenstvu Holandije 1973. podijelili Enklaar i Zujdema, čuvam i danas.
(Nastaviće se)