Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA
ARGENTINA (nastavak)
Plavokosi muškarac je odmah preuzeo inicijativu i ozbiljnim tonom progovorio. Mlada djevojka ga je uhvatila za ruku i rekla mu nešto, nakon čega je on uzmakao, a zatim brzo otišao. Sportska ekipa američke televizije prošla je pored njega.
– „Kasnije!“ – užurbano je viknuo Fischer, okrenuo se i, blago se ljuljajući, velikim koracima otišao. U tom trenutku podsjećao je na kapetana koji se probija kroz snažan vjetar.
Fischer je ušao u mali engleski restoran i, sjedajući za udaljeni sto, naručio dvije čaše od po 12 unci svježeg soka od narandže, najveći komad pečenog mesa koji su imali, zelenu salatu i pintu mineralne gazirane vode… Jeo je brzo, poput ajkule, neprestano hvaleći hranu.
„Pogledajte ovaj sok! Svjež, nije zamrznut! Gdje još možete dobiti tako veliku čašu, i to za manje od deset centi? Pogledajte ovaj komad mesa! Koliko je debeo – najmanje dva inča! I zaista može da se jede! Ne kao ono jadno američko meso, sve natopljeno hemijom. A ovo je prirodno meso! Kažem vam, u Argentini je najbolja hrana na svijetu, najbolja na svijetu! Oni zaista teže kvalitetu. Isto važi i za odjeću. Možete dobiti odijelo kod krojača za manje od sto dolara, i ono će se dobro nositi! Isto je i sa obućom. Ovdje imaju najbolju obuću na svijetu. Pogledajte ove cipele koje sam ovdje kupio. Evo, pogledajte!“
Brzo je odvezao pertle na ogromnoj smeđoj polu-cipeli, skinuo je i pružio mi preko stola.
– „Pogledajte je! Uvjeravam vas, izuzetno je izdržljiva! Obične cipele iznosim za nekoliko dana! A ovaj par nosim već godinu dana i još uvijek su dobre. Hoću da kažem da volim Ameriku i da nigdje ne bih želio da živim osim u Americi, ali tamo se nekako sve raspada. Svako radi nešto svoje, a ne radi kako treba. Nedostaje nam organizacija. Moramo vratiti osnovne vrijednosti.“
Tužno odmahnuvši glavom, naručio je još jedno jelo – banane sa pavlakom.
…Poslije restorana smo do pet sati brzo hodali ulicama, prešavši najmanje osam milja. Fischer je sa dječačkim zanosom govorio o svojim omiljenim stvarima: šahu, hrani, Rusima, elektronskim mašinama, odjeći, nauci, gradskim problemima i buci. Za čovjeka sa izrazito usmjerenim intelektualnim razvojem, pokazivao je izuzetno raznovrsna interesovanja…
Neposredno pred svitanje počeo je da mi govori koliko je život u gradovima užasan za ljude, koliko voli prirodu i selo.
Ispričao sam mu o velikom ranču koji poznajem i predložio da tamo odletimo malim avionom kako bismo tamo proveli naredni dan. U početku je bio oduševljen tom mišlju, ali me zatim netremice pogledao, boja mu je nestala s lica, a vilica se malo opustila, kao da ga je upravo neko udario.
„Ja ništa ne znam o tom avionu“, rekao je tiho.
„Šta ako Rusi nešto urade s motorom ili još nečim. Hoću da kažem da ljudi uopšte ne shvataju koliki ogroman značaj ima šah. Oni samo žele da me se sada riješe.“
Beskrajni, zeleni prostori pampasa u proljeće podsjećaju na Irsku. Manje od sat vremena nakon polijetanja iz Buenos Airesa avion je sletio na ravnu travnatu pistu pašnjaka. Poslije tri minuta ugledali smo natpis „Santa Elen“ i krenuli naniže, ka pik-apu koji nas je čekao. Provodeći gotovo godinu dana bez izlazaka u hotelima, Fischer se, hodajući po travi, osjećao kao zatvorenik koji je ugledao sunčevu svjetlost. „Oh!“ – bilo je sve što je mogao da izgovori.
Veleposjednikova kuća bila je udobna, stara, bungalov sa visokim krovom. Stajala je u parku, među tropskim borovima i visokim platanima.
Sit, prijateljski nastrojen koli, gegajući se, išao je prema nama preko travnjaka. Zvala se Rubi, i ona i Fischer zavoljeli su se na prvi pogled.
Tokom dva sata jurili su i šetali po cijelom ranču. Rubi je napala oklopnika, ali ju je Fischer otjerao; zatim je desetak minuta stajao potresen.
Zanimljivo je da li je u tom malom, preplašenom stvorenju vidio nešto zajedničko sa samim sobom.
Vratili smo se u kuću i sjeli za sto; domaćica nam je pripremila veoma ukusnu, na argentinski način dinstanu govedinu s povrćem. U stanju euforije Fischer je prvi put naiskap popio dvije čaše crnog vina. Koliko ja znam, niko ga nikada nije vidio da pije.
Poslije ručka, zajedno s Rubi, koja je odano trčala pored njega, Fischer je otišao na jahanje. Poskakivao je u sedlu, obavijao uzde oko vlastitog vrata i slično. Odjednom je počeo snažno da drhti, izgledao je uplašeno – bio je smrtno umoran. Poslije šetnje zaspao je u fotelji, a Rubi je spavala na podu kraj njegovih nogu.
„Ovdje su zaista divni ljudi“, mrmljao je iznenađeno dok smo odlazili. „Znate, njima se može vjerovati.“
U „Santa Elenu“ bio je otvoreniji nego tokom cijelog vremena provedenog s njim. Na povratku kući, sjedeći u avionu koji je obavila noć, Fischer se bavio svojim džepnim šahom…
Prošlo je još 25 godina i Fischer je ponovo došao u Argentinu. Dana 19. juna 1996. u Buenos Airesu održana je Fischerova konferencija za štampu, na kojoj je odgovorio svima koji su imali nešto protiv 11. svjetskog prvaka ili su mu ikada „stali na put“ – i Stejt departmentu SAD, i Karpovu i Kasparovu, i britanskoj izdavačkoj kući „Batsford“, pa čak i bivšem predsjedniku Bušu.
Tom prilikom održana je i prezentacija predstojećeg meča u „Fischerovom šahu“ između filipinskog velemajstora Eugenija Torrea i trostrukog prvaka Argentine, međunarodnog majstora Pabla Rikardija…
Argentina je mnogo učinila za razvoj šaha u 20. vijeku. Sada, po Fischerovom mišljenju, dolazi vrijeme „njegovog šaha“, nepodložnog kompjuterima i teoriji.
(Nastaviće se)