Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA (nastavak)
RODITELJI
Vjerovatno, svaki čovjek treba da ima svoju tajnu. Kod Regine Fišer, u svakom slučaju, postojala je najintimnija ženska tajna – tajna očinstva njenog mlađeg sina. „Da li se tajna može dugo sačuvati, kada je svjetovna glasina poput morskog talasa, sve izbacuje na površinu“, pisao je Leonardo da Vinči. Reginа je bila sigurna da je uspjela da je sačuva i ponijela sa sobom u drugi svijet, u 84. godini života… Sveta ženska naivnost.
Dva ogromna toma o njenom životu nisu dugo skupljala prašinu na policama FBI-a, a ubrzo nakon njene smrti zatražili su ih dvojica engleskih novinara, Dejvid Edmons i Džon Ejdinov, koristeći se američkim Zakonom o slobodi informacija. Ispostavilo se da je još 1942. godine Reginu pod budnim okom imalo Federalno istražno biro, i da je više od 30 godina bila pod sumnjom za špijunažu u korist Sovjetskog Saveza. Ona nije ni slutila da je svaki njen korak poznat, svaki poziv, svako pismo, da su svi njeni prijatelji i poznanici ispitani. Na kraju, FBI je priznao da su sumnje bile neutemeljene.
Novinarstvo i Biblija su stvari nespojive, pa tako su Englezi, prezrevši „biblijske“ tajne, napisali knjigu Robert Fišer ide u rat (Fischer Goes to War, 2004), u kojoj su otkrili senzacionalnu tajnu o rođenju 11. svjetskog šahovskog šampiona, priču koju su potom širila specijalizovana šahovska izdanja.
Fragmenti publikacije časopisa „64 – Šahovsko obzorenje“ (br. 12, 2002) – priprema knjige D. Edmonsa i Dž. Ejdinova:
„Priča počinje 1942. godine, kada je Regina čekala svoje drugo dijete – budućeg svjetskog šampiona u šahu. Tada joj je bilo jako teško. Nije imala stalni posao. Novca je bilo katastrofalno malo, ne samo za odjeću, nego čak i za hranu. U očaju je donijela, kako se može pretpostaviti, vrlo težak izbor: odlučila je dati svoju petogodišnju kćer Joan u hraniteljsku porodicu. Žena, u čijoj porodici je Joan živjela, obratila se zvaničnim organima i predala im stvari koje su pripadale Regini, a koje su izgledale sumnjivo. Među tim stvarima bili su, između ostalog, listovi ispisani hemijskim formulama i kvalitetna video kamera.
Drugi svjetski rat je bio u punom jeku i ljudi su bili posebno oprezni, nastojeći otkriti špijune u svojim redovima. Istraga FBI-a počela je upravo tada. Prvenstveno je odlučeno da se pažljivo dokumentuje porijeklo i biografija Regine.
Među njenim precima bili su Poljaci, Švajcarci i Jevreji, ali je Regina bila američka državljanka i odrasla na Srednjem zapadu SAD-a, u St. Luisu. Godine 1932, u 19. godini, preselila se u Berlin, gdje je počela da uči i radi kao guvernanta. U Berlinu je upoznala i zaljubila se u Nijemca koji je imao dva imena: Gerhard Fišer i Gerardo Libšer. Bio je pet godina stariji od Regine. Krajem 1933. godine, zbog nacističkog terora protiv Jevreja, preselili su se u Moskvu. Moguće je da su motivi za preseljenje bili i politički – ako je Gerhard (prema FBI-ju) zaista bio komunist. U sovjetskoj prijestonici brzo su se vjenčali i tamo živjeli pet godina.
Život u porodici očigledno nije tekao glatko od samog početka. Kada je Regina dobijala novi pasoš u američkoj ambasadi, rekla je službeniku da ne živi sa mužem. Ali možda je to bila samo formalna lukavština. U svakom slučaju, ubrzo je vjerovatno došlo do pomirenja, jer su iz Moskve 1938. godine zajedno prešli u Pariz. Bojeći se skorog početka rata, Regina je odlučila da se vrati u SAD. Gerhard – Gerardo nije imao američki pasoš i ostao je u Francuskoj. Na neki način (ako je vjerovati FBI-ju, uz pomoć Kominterne) uspio je dobiti španski pasoš. Ostaje nejasno zašto mu je odbijen ulazak u SAD iako je bio u braku sa Amerikankom. Kako bilo, 4. januara 1940. stupio je na čileansko tlo.
Od 1939. godine Gerhard i Regina živjeli su na različitim kontinentima. Godine 1945. Regina se razvela od njega zbog namjernog neispunjavanja bračnih obaveza. Bobi je rođen 1943. Ako je njegov otac bio Gerhard, kada se onda desila začeće? Prema podacima FBI-a, to je bilo moguće samo ako su imali kratki susret u Meksiku 1942. godine.
Na osnovu istih podataka FBI-a može se donijeti iznenađujući zaključak: otac Bobija nije bio Gerhard, kako se uvijek smatralo, već mađarski emigrant Pol Feliks Nemenji, koji je stigao u SAD 1939. godine. Pretpostavljalo se da je i on bio komunist. Radio je kao inženjer-mehaničar na strogo tajnoj funkciji u vojno-mornaričkoj istraživačkoj laboratoriji u Vašingtonu. Umro je u američkoj prijestonici 1. marta 1952. godine na plesnoj zabavi. Iz ne sasvim jasnih razloga, u dosjeu Regine ime Pola Nemenjija pominje se bezbroj puta (mnogo toga što bi moglo razjasniti situaciju u FBI fajlovima je izbrisano).
Međutim, u dokumentima se tu i tamo pojavljuju zanimljivi detalji, i ako ih spojimo, može se izvući određeni zaključak: Nemenji je postao vrlo blizak Regini u Koloradu godinu dana prije rođenja Bobija, a nakon rođenja djeteta počeo je da se brine o njemu, pa čak i mjesečno slati Regini novac. Prema FBI-ju, jednom je u razgovoru sa socijalnim radnikom dr. Nemenji žalio što Bobi ne dobija adekvatno vaspitanje, posebno zbog „neuravnoteženosti njegove majke“.
Novinari časopisa Philadelphia Inquirer interesovali su se za ovu temu i 2002. godine pronašli pisma Nemenjijevog sina, Pitera. U jednom od njih piše: „Vjerovatno vam je poznato da je Pol bio otac Bobija Fišera.“ Godine 1952. Pol umire, a Regina piše Piteru: „Bobi je imao dva dana groznicu i bol u grlu, i naravno, nismo mogli sebi priuštiti da pozovemo doktora. Ne mislim da bi Pol bio srećan da vidi Bobija u tom stanju, zato te molim da što prije javiš da li je Pol ostavio nešto Bobiju po testamentu.“
Sredinom 50-ih u Reginin dosje stiže relativno malo dokumenata. Ali u martu 1957. ona se obraća sovjetskoj ambasadi, i nadzor nad njom se obnavlja s novom snagom. 21. maja 1957. agent izvještava direktora FBI-a: „Moram napomenuti da je objekt – obrazovana, inteligentna žena koja je mnogo putovala i bila povezana s komunistima i njihovim simpatizerima. S obzirom na sve navedeno, te zbog nedavne komunikacije sa zaposlenima u sovjetskoj ambasadi, smatra se opravdanim ponovo otvoriti njen dosje i obnoviti nadzor radi utvrđivanja da li se objekt u prošlosti ili sada bavi djelatnošću nespojivom s interesima Sjedinjenih Država.“
U to vrijeme Bobi je već postao poznat, pa su njegovi odnosi s majkom podložni pažljivoj javnoj analizi. U jednom od izvještaja FBI-a navodi se da se Regina „boji njega (Bobija), ali istovremeno očigledno uživa u njegovoj slavi“. Regina nije u stanju da kontroliše sina, o čemu se takođe izvještava FBI-u – i, koliko znamo, to u potpunosti odgovara istini.
Međutim, nakon tri decenije nadzora, uz mnogo uloženog truda, vremena i novca, FBI je bio primoran priznati da Regina nije bila ni špijunka, ni izdajica svoje zemlje.“
(Nastaviće se)