SVOJI MEĐU SVOJIMA (11.nastavak)

Piše: Vladimir Nejštadt

25. decembar 2025.

Ubrzo po završetku Velikog otadžbinskog rata, u časopisu Šah u SSSR-u bili su poimenično navedeni svi kandidati za majstora koji su tada postojali u zemlji (taj naziv je uveden 1938. godine) – abecednim redom. Spisak od 82 prezimena otkrio je ogroman potencijal sovjetskog šaha: pod brojem 2 bio je Aronjin (Moskva), 36. Ilivicki (Sverdlovsk), 46. Lipnicki (Crvena armija), 61. Petrosjan (Tbilisi)…

Na 74. mjestu nalazio se Uljanov (Vladivostok), koji je uspješno nastupao na sve-saveznim turnirima još u pred-ratnim godinama. O njemu je vladivostočki novinar i istraživač Vladimir Konoplicki ispričao u svojoj izvanrednoj knjizi Istočna šahovska priča (2017), spominjući dramatične događaje u životu nadolazeće zvijezde Primorja:

„Kao student treće godine jednog dalekoistočnog vojnog fakulteta, Jurij Uljanov je izbačen: nadređeni su tek kasno saznali da je sin ‘neprijatelja naroda’. Njegova vojna karijera nije uspjela.“

Na sajtu Ministarstva odbrane RF „Pamjat naroda“, u kartoteci mornara u odeljku ličnog sastava, stoji: Uljanov Jurij Pavlovič (datum rođenja 21.08.1922), pozvan Vladivostočkim GVK-om (gradski vojni komesarijat) na službu u Tihookeansku flotu.

„Vojni čin – mornar. Godina završetka službe – 1948.“

Ali zašto je vojni čin bio – mornar?

Na fotografiji primorske šahovske garde, koja je 1947. uspešno odoljela (4:4) u dopisnom meču jakok selekciji Lenjingrada (na čelu sa Aleksandrom Tolušem), na epoletama Uljanova vide se dvije poprečne pruge. To znači – starješina druge klase!“

Ekipа Primoraca, koja se borila i slala poteze teleksom na Vladivostokskom glavnom telegrafu. U prvom redu kandidati za majstora Uljanov, Boris Nečipirović i kapiten ekipe Igor Vološin. Fantastičan dugovječnik (1910–2017!), koji je tada pobijedio Toluša u mini-meču 1,5:0,5 (foto iz knjige Konoplickog).

Citiram dalje iz „Istočne šahovske priče“:
„U posleratnim godinama život je bacio Uljanova na Kavkaz, i nastanio se u banjskom gradu  Sočiju, u kojem je sa porodicom živio trideset godina. Radio je kao dopisnik novina ‘Crnomorska banja’, pisao članke, priče, eseje i, naravno, igrao šah… Bio je višegodišnji, neprekidni šampion ovog grada lječilišta… Posebno su mu uspijevale brilijantne kombinacije sa žrtvovanjem figura. Šezdesetih godina, Jurij Pavlovič je tri puta postao šampion Krasnodarskog kraja. 1966. je pobijedio u kvalifikacionom meču Moskovljanina I. Vatnikova i postao drugi majstor u kraju (posle A. Konstantinova)…

Sredinom osamdesetih je napustio Soči i preselio se u drugi grad, u kojem je, nakon teške bolesti, preminuo.“

Istražujući biografiju Jurija Uljanova, saznao sam da je taj drugi grad bio Nalčik, u koji je majstor preselio znatno ranije. A ovo mi je javio Čamal Džedgaf, autor grupe na VKontakte „Šah u Kabardiji i Balkariji“:

Čamal – dvostruki šampion Rusije među šahistima sa PODA

„Jurija Pavloviča nisam zatekao. Prvi put sam došao u šahovski klub u Nalčiku u januaru 1978. godine (sam živim 45 km od Nalčika). Tada Uljanova više nije bilo. Upitao sam naše starije šahiste. On je, po svemu sudeći, došao u Nalčik 1970. godine. Vodio je šahovski klub u Nalčiku, koji se nalazio nedaleko od Zgrade vlade, držao časove sa mladim šahistima. Najviše o Uljanovu bi, naravno, mogao da ispriča Mažmudin Karmov, vođa kabardino-balkarskih šahista. Ali on je preminuo 2020. godine. Kada je Uljanov došao kod nas, Karmovu je bilo 20 godina i Jurij Pavlovič se sa njim intenzivno bavio, naučio ga otvaranje, usadio ukus za kombinacionu igru.

1970.godine Uljanov je igrao na prvenstvu republike i sve pobedio „na nulu“. Više nije igrao na našim prvenstvima, već je samo sudio. Nivo naših šahista tada je bio nizak, u republici nije bilo kandidata za majstora, a kamoli više. Po inicijativi Uljanova održan je prvi republički turnir sa normom za KMS, za šta su iz Rostova i drugih gradova pozvani majstori i kandidati za majstora. Na prvom turniru normu su ostvarili Mažmudin Karmov, Vladimir Lihachev i Oleg Švarc, a na sledećem (održanom 1977.) – Boris Ponežev, Isaak Gabrilovič, i proces je krenuo.

Isaak Moisejevič je bio doktor bioloških nauka, šef katedre na KBGU, 1978–1986. predsjednik Kabardino-Balkarske šahovske federacije. Devedesetih godina otišao je u SAD. Boris Ponežev – višestruki osvajač medalja na republičkim prvenstvima, 1984. je bio, kao nikada, blizu osvajanja titule šampiona, ali je izgubio u dramatičnoj borbi od S. Pašanova. Sada živi u Nartkalu i povremeno igra na republičkim blic-turnirima…

Zajedno sa Jurijem Pavlovičem u šahovskom klubu radila je i njegova kćerka Tonja. Po informacijama jednog od naših šahista, ona je učestvovala na jednom od ženskih prvenstava RSFSR. Mnogi su navodili da je imala zdravstvenih problema. Neki kažu da joj naš klimatski uslovi nisu odgovarali, pa su se preselili u regione sa suvom klimom. Uljanovi su napustili Nalčik, po svoj prilici, 1976. godine. Prema jednoj verziji preselili su se u Lenjinabad (danas Huđand) u Tadžikistanu, prema drugoj – u Frunze (danas Biškek). Uljanov je preminuo u Krasnovodsku (danas Turkmenbaši) na obali Kaspijskog mora.

Eto, u principu, sve što sam uspio da saznam o ovom izuzetnom čovjeku. Nesumnjivo je jedno – imao je ogroman uticaj na razvoj šaha u našoj republici. Pojavilo se mnogo talentovane omladine. Šteta što je tako malo vremena proveo kod nas.“

(Nastaviće se)

https://chesspro.ru/details/neistadt_green_monster_2