
Moskva, 2014.
***********
Don Kihot na pragu smrti odrekao se svoje prošlosti, od romantičarskog ludila, faktički od samog sebe. Vraćajući se na kraju puta, iscrpljen od avantura, u rodno selo Sančo Panse, on govori: „Ostavi te gluposti.“ Kada mu bližnji tvrde da je sve što sada govori ludilo, Don Kihot se ne slaže: „Ja nazivam ludilom ono što je bilo do sada. Ludilom, zaista za mene pogubnim…“
U poslednjem periodu života Bronštajn je počeo da obožava Botvinika, ne prestajući da ponavlja da je on bio veliki čovjek, koji je postupao potpuno u duhu vremena, dok je sam on bio dječak i nije mu ni do koljena, da je u njihovim odnosima bio potpuno u krivu, u krivu…
Rekao je da je to shvatio tek sada, a ranije nije razumio. Govorio je da je za sve kriv Vajnštajn, da je on bio loš čovjek, da je Vajnštajn stalno njega navodio protiv Botvinika, a on je išao za njim.
„Velik, velik je bio Mihail Moisejevič, a ja, mali dječak, kako sam se usudio da mu se suprotstavim? Bio sam budala, prosto lakomisleni budala, i ponašao sam se kao dječak“ — refren je što se čuo u njegovim samoproklamacijama.
Da li je ovaj konačni ispad bio ludilo? Ili nešto što je lutalo dubinama svijesti i isplivalo pred neizbježnim? Kajanje? Pokajanje? Bolest?
To, što na engleskom zovu „temporary insanity“ ili, pojednostavljeno, privremeno poremećenje uma? Da li je Bronštejnov mozak počeo neadekvatno da percipira svijet, ili ga je posjetilo posljednje prosvjetljenje, otkrivena istina? Rečeno je, naime: jedine istinske ideje su ideje tonulog. Sve ostalo je retorika, laž, farsa.
Ali, koji put, uvjeravajući da je Mihail Moisejevič bio potpuno u pravu, rekao je jednom s dječjim osmijehom: „Ali mašta ipak je bila moja…“
I srce je iznenada zadrhtalo na ove riječi, i pojavila se u meni tužna, proganjajuća misao: zašto, zašto sam napisao sve to o istaknutom šahisti, koji je toliko patio na kraju života? Šta mu znače te filozofije i pokušaji objašnjenja?
ZNAO JE, NAIME, da se ne smije, nikada se ne smije ništa prisjećati, ostavljajući mrtvima njihov mir, a živima njihove iluzije.
Krajem novembra doživio je moždani udar, težak i veliki, ali nije izgubio govor i na pitanja svoje supruge odgovarao je smisleno. Kako se zoveš? David. Ko je najbolje igrao staroindijsku odbranu? Geler. Možda ipak ti ili moja Ivana? Ne, Geler. Kako se zove tvoj sin? Miša. A Botvinik? Miša. Kako? Miša.
Umro je 5. decembra 2006. Tog dana igrala se posljednja partija Kramnikovog meča s kompjuterom, gdje je mašina, primjenivši u otvaranju neobičan manevar, ostvarila pobjedu. Kakva bi bila Bronštajnova reakcija? Da li bi rekao da je slično igrao još u Domu pionira u Kijevu u laganim partijama s Boleslavskim? Da li bi se bunio zbog milionskog honorara koji je bio u igri? Ili bi, naprotiv, bio radostan zbog neobične ideje?
Ne možemo znati. David Ionovič Bronštajn, David Sedmi, genije koji je potresao šahovski svijet sredinom prošlog vijeka, otišao je zauvijek.
Kad je umro Nabokov, njegova sestrična je počela prigovarati Veri kako je ona dopustila smrt muža. Njegova supruga je odgovorila: „Vladimir je umro u vrijeme koje mu je bilo suđeno. Više nije mogao raditi ono što je volio: misliti i pisati.“ Ponovimo i mi ove surove riječi: David Bronštajn je umro u vrijeme koje mu je bilo suđeno. Više nije bio sposoban raditi ono što je najviše volio — misliti, igrati i razmišljati o šahu.
Sahranili su ga na starom Čitovskom groblju, gotovo pored groba Isaaha Boleslavskog; na sahranu je došla samo mala grupa ljudi.
Na sahrani Geler je govorio da je pokojni tokom cijelog života tražio šahovsku istinu, koja mu se nije dala, ali je on uporno nastavljao da je traži. David Bronštajn takođe nije pronašao istinu u šahu, ali to nije važno: istine ne postoje da bi se pronašle, nego da bi se tražile.
I zar ne bi bilo čudesno i ironično od Kaise, što se niko i ne prisjeti jednodnevnih leptira, koji su se pojavili na listi svjetskih šampiona krajem XX vijeka, a umjesto toga sijaju čudesne partije Davida Bronštajna.

(Kraj)