Zaboravljene stranice istorije

Tople julske večeri 1946. godine, na granitom obloženoj obali Neve, dva crnooka mladića, koje su tamniji ten i karakterističan akcenat odavali kao rođene na jugu, divila su se bijelim noćima.

– Gledaj, gledaj, Tigrane – prekinu tišinu jedan od njih. – Takvu ljepotu ti i ja nećemo vidjeti ni kod nas u Bakuu, ni kod vas u Jerevanu, slažeš li se?

– Da, zadivljujuća je to stvar. Znaš, Azik, čini mi se da šahista mora imati neku vrstu osjećaja, ne – bljeskova, nalik bijeloj noći, neku vrstu vidovitosti. U tami zamršenih komplikacija odjednom dolazi prosvjetljenje i sve postaje svijetlo i jasno. Meni se to ponekad dešava. I tada je tako lako igrati! A kod tebe?

– Iskreno, ne znam. Evo, sjutra igram protiv Kalantara. Osjećam da u varijanti koju on uvijek igra postoji neka „rupa“. Ali ne mogu da je pronađem. Nešto sija, ali nije sasvim jasno.

– Hajde da ti pomognem – predloži Tigran. – Imam šah sa sobom.

Dječiji prsti su brzo počeli da lete po figurama. Pognuti nad sitnim figuricama, sedamnaestogodišnji Tigran Petrosjan i šesnaestogodišnji Azer Zejnali – učesnici omladinskog šahovskog prvenstva zemlje – pripremali su svoje „tajno oružje“.

Bomba je eksplodirala već narednog dana. Jerevanac Kalantar, pocrvenio od uzbuđenja, trčao je unaokolo i žalio se da ga je Azik Zejnali uhvatio u varijantu koju mu je pokazao Tigran Petrosjan: kako je to, zaboga, mogao da uradi!

Petrosjan je ravnodušno slegao ramenima:
– Azik i ja smo prijatelji, već drugu godinu zajedno se pripremamo za turnire. Zašto mu ne bih pomogao?

…Upoznali su se godinu ranije, ovdje isto u Lenjingradu, na potpuno istom omladinskom turniru. Upoznali su se i sprijateljili. Ispostavilo se da obojica, osim šaha, strastveno vole muziku. Azik Zejnali je čak pohađao muzičku školu. Prijatelji su zajedno tragali za pločama sa omiljenim melodijama, posjećivali koncerte.

Smislili su čak i jednu igru: jedan pjevuši melodiju, a drugi treba da je pogodi. Tu je profesionalniji Bakuinac često uzimao revanš za poraze na šahovskoj tabli. Taj turnir je brzo prošao, zatim i sljedeći. Njihovi putevi su se razišli. Petrosjan je prestao da učestvuje na omladinskim takmičenjima i za tablom se više nijesu sretali.

Nekoliko godina kasnije Petrosjan, već svrstavan među najbolje šahiste zemlje i u međuvremenu preseljen u Moskvu, svratio je da pogleda mečeve četvrtfinala prvenstva SSSR-a i za jednim od stolova ugledao poznatu, crnokosu glavu prijatelja. Čitav taj dan proveli su zajedno. Petrosjan je upoznao Azika sa svojom porodicom. I teško da je iko od njih tada pomišljao da će se sljedeći put sresti tek poslije petnaest godina, i to na tako značajan dan. Ali to je već sasvim druga priča – o njoj nekom drugom prilikom…

(Preneseno sa fejsbuk stranice Uslana Misalova)