O susretu Napoleona i automata postoji nekoliko verzija. Evo jedne od njih:
U nekom trenutku partije Napoleon je odlučio da zbuni automat i povukao nemoguć potez. Turčin je vratio figuru na mjesto. Car je ponovio grešku. Turčin je ponovo ispravio.
A kada je Napoleon treći put prekršio pravila, Turčin je „planuo“ i zbacio figuru s table.
Napoleon je bio silno zadovoljan što je uspio da izvede iz takta svog, kako je vjerovao, mehaničkog protivnika.
Igra nije potrajala dugo. Djelo austrijskog majstora pokazalo je opasan patriotizam — francuski je car kapitulirao, doduše još samo na šahovskim poljima…
Napoleon – Automat
1.e4 e5 2.Df3 Sc6 3.Lc4 Sf6 4.Se2 Lc5 5.a3 d6 6.0–0 Lg4 7.Dd3 Sh5 8.h3 Lxe2 9.Dxe2 Sf4 10.De1 Sd4 11.Lb3 Sh3+ 12.Kh2 Dh4 — i crni je pobijedio
Neki istraživači dovode u sumnju i sam čin ove partije. Iako neposrednih, nepobitnih dokaza istorija nema, postoje posredni pokazatelji da se susret zaista dogodio.
Prvo, sam je Melcel kasnije uporno reklamirao Turčina kao igrača koji je izvojevao pobjedu nad „samim Napoleonom“.
Drugo, teško je povjerovati da je puka slučajnost to što se iste, 1809. godine, posinak francuskog cara — vicekralj Italije Ežen Bogarne — zainteresovao za automat i ponudio Melcelu trideset hiljada franaka.
Dogovor je sklopljen, i Turčin je na punih deset godina nestao sa šahovskog vidika.
U međuvremenu, u svijetu su se odigrale velike promjene. Napoleon je doživio strahovit poraz u Rusiji, a zatim i kod Vaterloa. Bogarne je pobjegao iz Italije kod svog tasta, bavarskog kralja Maksimilijana.
A tada se na horizontu ponovo pojavio Melcel — sjećanje na šahovski automat nije mu davalo mira.
Druga decenija XIX vijeka izmijenila je raspored šahovskih sila na evropskom kontinentu. Centar šahovske misli preselio se u Englesku. Filidora više nije bilo, Dešapel je silazio sa scene, a francuski majstori počeli su gubiti svoju nekadašnju prevlast — iako to nisu rado priznavali.
Tradicionalni rivalitet između dvije zemlje, razdvojenih kanalom Lamanš, postalo je naročito oštro.
U međuvremenu, u svijetu su se odigrale velike promjene. Napoleon je doživio strahovit poraz u Rusiji, a zatim i kod Vaterloa. Bogarne je pobjegao iz Italije kod svog tasta, bavarskog kralja Maksimilijana.
A tada se na horizontu ponovo pojavio Melcel — sjećanje na šahovski automat nije mu davalo mira.
Druga decenija XIX vijeka izmijenila je raspored šahovskih sila na evropskom kontinentu. Centar šahovske misli preselio se u Englesku. Filidora više nije bilo, Dešapel je silazio sa scene, a francuski majstori počeli su gubiti svoju nekadašnju prevlast — iako to nisu rado priznavali.
Tradicionalni rivalitet između dvije zemlje, razdvojenih kanalom Lamanš, postalo je naročito oštro.
Uostalom, nije trebalo dugo tražiti nestalog Turčina – adresa je bila poznata, i 1817. godine Melcel je stigao u Minhen. Bogarne je zatražio za Turčina istu cijenu kao i ranije – 30 hiljada franaka. Melcel nije imao tolikog novca, ali bivši kralj je pristao na plaćanje u ratama. Nakon deset godina osame, Turčin je ponovo započeo život pun opasnosti i lutanja.
Plakat Melcelovog nastupa u Engleskoj
U tom periodu Melcel je stvorio svoje čuveno „pozorište automata“, uvrstivši u program još tri izvanredna prizora – mehaničkog trubača, dioramu „Požar Moskve 1812. godine“ i plesače na konopcu.
Trubač njemačkog mehaničara Johana Kaufmana bio je visok kao odrasla osoba, obučen u uniformu francuskih ulanâ, i izvodio austrijske i francuske konjičke signale, kao i različite marševe i kompozicije. Zvuk je bio imitiran toliko vješto da je automat po čistini tonova i preciznosti izvođenja nadmašivao mnoge žive trubače. Poznati kompozitori tog vremena – Johan Dusek, Ignac Plejel i Josif Vajgla – specijalno su za njega komponovali marševe i allegro. Trubač je nastupao uz pratnju klavira, a sam Melcel je svirao.
Pokretna diorama „Požar Moskve“ bila je, po svjedočanstvima savremenika, jedinstveni spektakl. Melcelu je pošlo za rukom da spoji umjetnost dizajna, mehanike, zvučnih i svjetlosnih efekata. Gledaoci su se osjećali kao da stoje na povišenoj platformi, pred njima se prostirala panorama Moskve u trenutku kada su francuske trupe ulazile u grad, a stanovnici ga žurno napuštali. Radnja se odvijala po zakonima dramaturgije. Počinjali su požari. Haos se povećavao. Napadači su jurili naprijed. Čula se paljba, vojni signali. Građevine su se rušile. Nastajala je nezamisliva grmljavina. Na kraju, čitava Moskva se pretvarala u gorući plamen, i predstava bi se završavala.
Vrhunac tehničkog umijeća bili su plesači na konopcu, djelo tirolskog mehaničara Kristijana Čumgala. Lutke visine 50 centimetara plesale su, prevrtale se, smijale i plakale. Melcel ih je smatrao najsavršenijim mehanizmima koje je ikada sreo. Čak je i strog ekspert Edgar Po s oduševljenjem pisao o njima u svom eseju o šahovskom automatu: „Plesači na konopcu su potpuno neponovljivi. Kada se klovn smije, njegove usne, oči, obrve, kapci – u suštini čitavo lice – zasićeni su prirodnim emocijama. Svaki pokret klovna i njegovog partnera tako je lak i prirodan da samo male dimenzije figura i njihovo prikazivanje publici tokom plesa na konopcu mogu ubijediti gledaoce da ove drvene mašine nisu živa bića…“ Zanimljivo je da je sličnim oduševljenim tonom o Čumgalovim „samopokretnim“ figurama pisala i petrogradska novina „Sjeverna pčela“ kada je 1836. godine dolazio u Rusiju.
Ali, naravno, ništa nije moglo da se mjeri sa šahovskim automatom. Turčin nije samo pomjerao figure po tabli, već je to činio promišljeno, čime je stavljao sebe nekoliko stepeni iznad svih složenih mehaničkih uređaja. A pošto se skriveni igrač nije mogao otkriti, čuđenje publike nije imalo granica. Treba uzeti u obzir i psihološki uticaj koji je Melcel ostvarivao na gledaoce. Turčina nije izvodio samog, već ga je postavljao kao posljednji deo programa, tek nakon što bi publika uvidjela besprijekorno umijeće bečkog mehaničara i bila impresionirana drugim androidima koji su demonstrirali njegovo umijeće. Odustao je i od „glavne tajne“, koja je podsjećala na rekvizit mađioničara. Dvosmislena formula Kempelena, koji je šahovski automat nazivao „sitnicom, čija čudesna svojstva počivaju na hrabrosti prvobitne ideje i sretnom izboru sredstava za stvaranje iluzije“, sada Melcelu više nije bila potrebna. Naprotiv, šahovski automat je prikazivan kao trijumf čiste mehanike. Iz istog razloga, Turčin nije vodio nikakve „razgovore“ sa publikom.
Imena šahista koji su igrali za automatom kod Kempelena nisu utvrđena. Niko nije otkrio svoj udio u avanturi koja je davala šahistima komad hljeba, ali ne i slavu. Nasuprot tome, Melcelovi asistenti danas su dobro poznati.
**************
Autor: Velemajstor Viktor Henkin
https://chesspro.ru/_events/2007/henkel.html
(Nastaviće se)