Moskva 2012
Sparing-partner svjetskog prvaka
Kada smo se pripremali za meč sa Amerikancima, Botvinik mi je predložio da odigramo nekoliko trening partija. Naravno, bilo mi je zanimljivo da treniram sa svjetskim prvakom, pa sam pristao. Neću kriti da me je iznenadio uslov koji je postavio – da igramo uz uključen radio, kako bi se partija što više približila stvarnoj atmosferi bučne dvorane pune gledalaca.
Naši dueli odigravali su se u njegovoj vikendici u Podmoskovlju. Sjedimo tako za tablom, razmišljamo o potezima, šahovski sat ritmično otkucava. A iz crnog zvučnika, koji je visio tačno iznad šahovskog stočića, neprekidno je tekla bujica informacija o radnim uspjesima kolhoznika Moskovske oblasti – o košenju sijena, prinosima mlijeka i vađenju krompira. Poslije pet sati igre uz takvu pratnju osjećao sam se potpuno ošamućeno. Isprva mi se ideja da se igra uz radio činila, u najmanju ruku, diskutabilnom. Međutim, kasnije, kada sam bolje upoznao Botvinika, shvatio sam „u čemu je stvar“.
Bio je to čovjek koji je posjedovao rijetku sposobnost autosugestije, možda čak i samohipnoze. Kasnije, kada se posvetio računarima, smislio je poseban izraz – „samoprogramiranje“. Ako bi mu tokom partije buka u turnirskoj sali počela da ide na živce, uvjeravao bi sebe: „Pa ja sam se namjerno pripremao za igru u buci – znači, buka ne bi trebalo da mi smeta!“ I zaista, više mu nije smetala. Još ranije, da bi se navikao na protivnike koji puše, Botvinik je igrao trening partije sa Ragozinom, koji je imao poseban zadatak da ga što više „zadimi“.
Izgleda da sam Mihailu Moisejeviču odgovarao kao sparing-partner. Kasnije me je često pozivao da igramo trening partije. Ukupno smo od 1955. do 1957. godine odigrali oko dvadeset pet partija.
Trening partije
Trening partije bile su zaštitni znak sistema pripreme patrijarha našeg šaha. Bio je duboko uvjeren u njihovu korist, a te partije su mu zaista pomagale da dostigne pravu formu uoči zvaničnih takmičenja.
Kontrola vremena bila je standardna: dva i po sata za prvih četrdeset poteza. Ako partija do tada ne bi bila završena, po pravilu se nije nastavljala. Izuzetak su predstavljala samo dva meča. Prvi je odigran u avgustu 1956. godine, kada se Botvinik pripremao za Moskovsku olimpijadu i Memorijal Aljehina, a drugi u januaru 1957. godine, uoči drugog meča za titulu svjetskog prvaka protiv Smislova. Ti susreti igrani su uz prekid nakon četrdesetog poteza i naknadno nastavljanje.
U prvom meču odigrali smo pet partija: +1 =4 u korist Botvinika. Tri su bile prekinute i dovršene tek na samom kraju meča. U njima sam imao pozicionu prednost i računao da ću osvojiti najmanje dva poena. Nažalost, uspio sam da osvojim samo jedan. U čemu je bio problem?
Prije svega, treba odati priznanje analitičkom umijeću svjetskog prvaka, njegovoj domišljatosti i upornosti. Moja analiza, s druge strane, ostavljala je mnogo prostora za napredak. Ne radi opravdanja, već istine radi, reći ću da su za to postojali i objektivni razlozi: svega nekoliko dana prije nastavka partija dobio sam prve korektorske otiske svoje prve knjige „Kako rješavati šahovske studije“. Umjesto da „brusim“ odložene pozicije, morao sam da se posvetim korekturi, jer je otiske trebalo što prije vratiti u štampariju.
Kada je nastavak partija završen, Mihail Moisejevič nije krio zadovoljstvo. Uz osmijeh je primijetio:
– Znate, Jura, od tri prekinute partije sa približno jednakim pozicijama, jednu po pravilu uvijek dobijem.
Završna etapa Botvinikove pripreme za drugi meč sa Smislovom trebalo je da bude naš meč od dvanaest partija. Planirali smo da počnemo odmah poslije Nove, 1957. godine, ali sam se iznenada prehladio i nedjelju dana proveo bolestan. Na kraju smo odigrali samo deset partija, pri čemu prekinuta deveta nikada nije bila nastavljena. Rezultat meča bio je +3 −2 =4 u korist Botvinika, ali sam u nedovršenoj partiji imao kvalitet više i realne izglede za pobjedu.
Sjećam se da je taj meč protekao u izuzetno napetoj atmosferi. Ponijele su nas emocije i borili smo se sa žestinom neuobičajenom za trening susrete. U nizu partija zapali smo u strašnu vremensku oskudicu, što je često dovodilo do grubih grešaka. Sada, poslije više od pola vijeka, ponovo pregledajući te partije i kao da iznova proživljavam sve peripetije tih okršaja, pomislio sam da su takvi dvoboji mogli da oduzmu isuviše mnogo snage i nervne energije. Nije isključeno da Botvinik, kada je mjesec dana kasnije sjeo za tablu naspram Smislova, nije uspio potpuno da se oporavi, pa je i to, u izvjesnoj mjeri, moglo uticati na ishod njihove borbe.
O uticaju Botvinika na moju generaciju vrijedi govoriti posebno. Još od djetinjstva proučavao sam njegove partije i učio iz njih. Sjećanje mi je i danas sačuvalo sliku iz 1936. godine: u pionirskom kampu, okružen vršnjacima, stojim bez daha kraj radio-prijemnika, iščekujući vijesti iz engleskog grada Notingema, gdje se naš Botvinik borio protiv šampiona kapitalističkog svijeta. I pobjeđivao ih!
Sjećam se i kako sam 1943. godine, kao kandidat za majstora, prvi put sjeo za šahovsku tablu naspram njega. Na zapisnik sam upisao prezime „Botvinik“ i nisam mogao da povjerujem svojim očima. Toliko nisam vjerovao da sam, dok se okrenuo na drugu stranu, uštinuo sam sebe za ruku. Zar to nije san? Zar zaista igram protiv Botvinika, licem u lice? Od početka tridesetih godina Botvinik je bio neprikosnoveni lider sovjetskog šaha. Njegovi izvanredni uspjesi donijeli su mu ogroman autoritet i popularnost. Ljudi su mu se divili, slijedili ga i oponašali.
Danas, kada je Botvinikova šahovska karijera postala dio istorije, moguće je nepristrasno i objektivno ocijeniti njegovo mjesto u svjetskom šahu. Nema sumnje da je od kraja tridesetih godina pa do 1948, kada je i formalno postao svjetski prvak, Botvinik bio faktički najjači šahista na svijetu.
Njegova nadmoć se, po mom mišljenju, najubjedljivije pokazala na XIV prvenstvu SSSR-a 1945. godine, kada je osvojio prvo mjesto uz svega četiri remija i bez ijednog poraza.
Pošto je osvojio šahovsku krunu, Botvinik se posvetio izradi doktorske disertacije, koju je potom uspješno odbranio. To mu je, svakako, donijelo dodatni ugled, ali ga je na pune tri godine udaljilo od ozbiljnog takmičarskog šaha. Uoči njegovog meča sa Bronštajnom 1951. godine većina ljubitelja šaha vjerovala je da će Botvinik lako slomiti izazivača. Međutim, tek je u samoj završnici uspio da izjednači rezultat i sačuva titulu svjetskog prvaka. I drugi meč za svjetsku krunu protiv Smislova, 1954. godine, koji je takođe završen neriješeno, jasno je pokazao da je Botvinik izgubio nekadašnju nadmoć nad svojim rivalima i da je, kako je i sam govorio, postao samo „prvi među jednakima“. Boginja šaha, Kaissa, nije mu oprostila višegodišnje odsustvo iz takmičarske igre – sustigli su ga predstavnici mlađe generacije.
(nastaviće se)