Moskva, 2005.
TEJMUR RADŽABOV (nastavak)
Govorilo se da si negdje pred kraj Vajk-an-Zea iscrpio svoje pripreme otvaranja…
– Opet je riječ o repertoaru otvaranja na sasvim drugom nivou. Igrao sam Francusku odbranu protiv šahista rejtinga oko 2600 i sve je bilo u redu – činilo se da boljeg otvaranja na svijetu nema. Probao sam da je igram i protiv igrača od skoro 2700 poena – i to je takođe prolazilo! Ispostavilo se, međutim, da stvari nijesu tako jednostavne… Poslije Linaresa imao sam osjećaj da s Francuskom treba završiti.
Ali kasnije sam je ponovo pogledao i otkrio nove nijanse. Otvaranje funkcioniše! Klasika je ipak klasika.
Uostalom, odakle dolazi prednost u otvaranju Kasparova ili Kramnika? Oni ne igraju toliko često, a mnogo rade na šahu, pa se vremenom nakupi ogromna zaliha noviteta i svježih ideja. Meni za ozbiljan rad na otvaranju nije ostajalo vremena – turniri su se nizali jedan za drugim. Morao sam da se snalazim, da usput učim nove stvari i krpim rupe. Jasno je da u takvim okolnostima nema mjesta za ozbiljna istraživanja.
Danas je moj repertoar otvaranja prilično ograničen, a kakav će biti sutra – vidjećemo. Elita igra veoma precizno: čak i kada napravi grešku, ona je gotovo neprimjetna za obične smrtnike.
– Ispada da elita igra nekakav antišah, a ljudi žele da uživaju gledajući partije sa superturnira.
– Naravno, danas na superturnirima niko ne igra kao mladi Talj. Kasparov s vremena na vrijeme obraduje publiku. Tu su još Širov i Ivančuk. Ali svjetski prvak i drugi igrač svijeta po rejtingu (Kramnik) igra potpuno drugačije – on diktira modu i mnogima je nametnuo svoj pažljiv, veoma profesionalan stil igre, zasnovan na vrhunskoj tehnici i razvijenom osjećaju za harmoniju.
Nažalost, u eri kompjuterskog šaha pragmatičnost je postala važnija od ljepote, i teško da to raduje gledaoce. Međutim, Kramnik je počeo da se mijenja. Dodaje agresivnost kada je potrebno, preuzima rizik. I… moda se mijenja!
– Ne plašiš li se da bi superturniri mogli postepeno da „isuše“ i tebe?
– Nadajmo se da neće. Iako je pragmatizam neophodan – samo na entuzijazmu ne može se daleko dogurati. Uzmimo, na primjer, Širova: on ima fantastičan talenat i izuzetan taktički dar. Ali ponekad gubi poene zato što „pretjera“. Njegov meč za svjetsku titulu FIDE protiv Ananda bio je veoma ilustrativan u tom smislu – pragmatizam se pokazao jačim od stvaralačkog nadahnuća.
Zato i Kasparov u posljednje vrijeme ponekad igra neke rutinske, dosadne partije, potpuno netipične za njega. Ali pragmatičnost u savremenom šahu takođe predstavlja visoku umjetnost.
– Mnogi te smatraju prirodnim talentom.
– Ne mogu reći da mi bilo kakve odluke dolaze lako i bez napora – uvijek moram mnogo da radim. Ako ljudi tako sude na osnovu mojih partija u blicu na ICC-u, neka znaju da tamo ne pristupam igri ozbiljno – to mi je zabava.
Neki kažu i da sam čisti taktičar, ali ni to nije tačno. Zadovoljstvo mi pričinjava da igram suptilan pozicioni šah. A najljepše je kada uspiješ da lijepu taktiku uklopiš u strogi pozicioni okvir.
Dodao bih i da nisam lijen, ali nisam ni šahovski robot. Rad na šahu mi i dalje pričinjava veliko zadovoljstvo.
– Radiš li uglavnom samostalno?
– Uglavnom da. Jedno vrijeme sam blisko sarađivao sa Zurabom Azmajparašvilijem i odradili smo dva ili tri pripremna kampa. Međutim, zbog njegove velike zauzetosti u FIDE, nismo mogli da uspostavimo redovnu saradnju.
Pisalo se i da mi je trener Mihail Gurevič. A to samo zato što su nas nekoliko puta fotografisali zajedno! Niko zapravo ne želi da se udubi u činjenice: vide me u društvu nekoliko velemajstora ili prijatelja i odmah objave da su to moji treneri.
Mislim da bi mi bilo mnogo lakše da igram kada bi mi zaista pomagao makar dio ljudi koje nazivaju mojim trenerima. Sjećam se da je jednom Peter Leko rekao, pa čak i napisao, da sa mnom radi Gari Kasparov. E, to bi već bilo sjajno! 😄
– Zar je šahisti tvog nivoa zaista teško da pronađe pomoćnika?
– Kao prvo, zaista nije lako pronaći odgovarajuću osobu. Kao drugo, dugo nismo mogli da shvatimo ko mi je zapravo potreban: kada sam pobjeđivao igrače rejtinga 2400, tražili smo trenera od 2500; kada sam počeo da pobjeđujem „dvijestosedamdesetice“, počeli smo da tražimo trenera od 2600 i tako dalje. To pitanje je i dalje aktuelno.
Uglavnom radim sam. Za sada se ne žalim…
– Radiš li svakog dana ili sebi dozvoljavaš pauze?
– Sve zavisi od kreativnog raspoloženja. Mogu da radim veoma mnogo, ali u radu imam i prekide. Nemam „propisano radno vrijeme“ – najmanje tri dana sedmično uopšte ne radim. Ipak, današnji šah zahtijeva da mu se posveti više pažnje. Ali, kao i uvijek, postoji mnogo „ali“…
Mogu da pretpostavim da bi Gari Kasparov, čak i kada se nekoliko mjeseci ne bi bavio šahom, mogao da ostane ono što jeste. Mada, vjerovatno i on, sa svojim ogromnim iskustvom i znanjem, mora stalno da održava formu.
(Nastaviće se)