Njihov razgovor kasnije je zabilježio kompozitorov stariji sin, Andre:
— Nisam čarobnjak — rekao je Kempelén — i šahovski automat ne igra bolje od mene.
Ali sada je to moj jedini izvor prihoda. Ako automat odnese pobjedu nad vama, o tome će pisati novine, i moje će mi postojanje biti obezbijeđeno.
Filidor je bio zbunjen. Njegova šahovska taština borila se s urođenim mu altruizmom.
Odgovorio je oprezno:
— Mogu da izgubim samo ako vaš automat pokaže dovoljnu snagu.
Susret se odigrao u Pariškoj akademiji nauka.
Turčin nije pružio ozbiljan otpor i pretrpio je poraz.
Izgleda da je i njega obuzela trema.
Ni Filidor nije ostao ravnodušan — prema svjedočenju istog tog Andrea, nijedan drugi šahovski dvoboj nije ostavio njegovog oca tako uzbuđenim.
Poraz, međutim, nije umanjio opšte interesovanje.
Naprotiv, od tada bi Turčin, u rijetkim prilikama kada bi izgubio, na pitanje kako je igrao njegov protivnik, odgovarao:
„Igrao je dobro — kao Filidor.“
Ime Filidora postalo je za Kempelena i štit i reklama.
U to vrijeme dogodio se i susret Kempelena s jednim od najslavnijih ljudi XVIII vijeka — slavnim naučnikom, filozofom i državnikom Benjaminom Frenklinom.
Frenklin je tada živio u Parizu, na čelu diplomatske misije sjevernoameričkih kolonija koje su se pobunile protiv engleske krune.
Još prije nego što se šahovski automat pojavio u Parizu, Frenklin je pokazivao živ interes za njega.
Njegov bečki dopisnik M. Valtraver u pismu od 12. decembra 1782. godine pisao je:
„Ovo pismo šaljem na molbu gospodina Volfganga fon Kempelena, savjetnika Njegovog Carskog Veličanstva za finansijska pitanja.
On je dobio dvogodišnje odsustvo i spreman je da posjeti Pariz, Briž i Englesku.
Kempelén namjerava da izloži figuru Turčina koji igra šah.
To je izvanredan primjer njegovog umijeća u mehanici i, ujedno, način da pokrije troškove putovanja…“
Dalje, opisavši izgled automata, Valtraver zaključuje:
„Dvaput sam prisustvovao predstavama, ali nisam uspio da odredim ko upravlja mehanizmom.
Sve to izaziva istinsko čuđenje.“
Kada je Kempelén stigao u Pariz, Frenklin je prisustvovao nekoliko demonstracija automata.
Prema sjećanju njegovog unuka, bio je oduševljen igrom tog mehaničkog šahiste.
U Frenklinovom arhivu sačuvano je kratko pismo koje mu je Kempelén uputio:
„Ako se, po povratku iz Versaja, nisam odmah obratio Vama s molbom da ponovo prisustvujete prikazu šahovskog automata, to je samo zato što mi je bilo potrebno nekoliko dana da osposobim svoju drugu mašinu, koju bih Vam takođe želio pokazati.“
Riječ je, naravno, bila o „govornoj mašini“.
Mašina Kempelena dopala se naučniku. Frenklin mu je dao preporučno pismo za saksonskog grofa fon Brihla — šahovskog partnera Filidora — koji je živio u Londonu, što je u velikoj mjeri olakšalo nemiran život putnika. Izgleda da je Frenklin smatrao javno prikazivanje automata jednim od načina da se popularizuje šah, u čemu je svim silama pomagao.
Kempelén je boravio u Londonu, zatim je provozao Turčina po njemačkim gradovima i krajem 1784. godine vratio se u Austriju, prekinuvši javne demonstracije automata. Čekali su ga pravi poslovi, vrijedni da im se posveti čitav život.
Kempelén je umro 1804. godine, ponijevši sa sobom tajnu. O čudesnom automatu već se počelo zaboravljati — kad se, iznenada, on ponovo pojavio.
Turski marš
Vrijeme za šahovske bitke bilo je krajnje nepogodno. Po evropskim bojištima bjesnili su Napoleonovi ratovi. Najviše je stradala Austrija — francuski su vojnici dvaput gazili njenu zemlju. U proljeće 1809. godine pao je Beč, a Napoleon se smjestio u dvorcu Šenbrun. Mirovni pregovori su se odugovlačili, car je patio od prisilne besposlice i povremeno sebi dozvoljavao malu zabavnu razbibrigu.
Jednoga dana poželio je da odigra partiju sa čuvenim šahovskim automatom, o kojem je još u mladosti mnogo slušao.
Susret se zbio u Turčinu dobro poznatom Šenbrunskom dvorcu — samo što pored njega više nije sjedio Kempelen, već drugi austrijski mehaničar — Johan Nepomuk Melcel. Rođen u bavarskom gradu Regensburgu, stigao je u Beč 1792. godine, kao dvadesetogodišnji mladić. U početku je davao časove muzike, ali je ubrzo skrenuo pažnju svojim izuzetnim tehničkim sposobnostima i 1808. godine dobio položaj dvorskog mehaničara.
Kao i Kempelen, Melcel je bio rođeni pronalazač, ali se specijalizovao uglavnom za mehaničke muzičke instrumente. On je konstruisao „pangarmonion“ — vrstu mehaničkog orkestra koji je oponašao zvuke različitih instrumenata: flaute, trube, bubnja, cimbala. Takav spoj tada se nazivao „turska muzika“.
Kada je konstruktor dodao zvuke klarineta, violine i violončela, uređaj je već mogao da izvodi složena simfonijska djela. Uvertiru Pobjeda Wellingtona kod Vittorije napisao je lično Betoven — posebno za Melcelev pangarmonion. Dakle, mehanički orkestar nije bio obična igračka, čim je jedan tako zahtjevan kompozitor s njim povezao svoje ime.
Melcel je imao i druga izume, ali najpoznatiji od svih postao je metronom, za koji je dobio patent u Parizu 1816. godine. Još donedavno su se na notnim zapisima uz oznaku tempa stavljala slova „M.M.“, što je značilo „Metronom Melcela“.
Nije poznato da li je Melcel lično poznavao Kempelena, ali ta mogućnost nije isključena. U svakom slučaju, „turska tajna“ mu je bila poznata — ubrzo poslije Kempelénove smrti otkupio je šahovski automat od njegovog sina i neko ga je vrijeme prikazivao u raznim gradovima.
**************
Autor: Velemajstor Viktor Henkin
https://chesspro.ru/_events/2007/henkel.html
(Nastaviće se)