Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar
Evo još jednog slikovitog prizora iz te iste publikacije, povezanog s Laskerovim boravkom na Kavkazu u jesen 1935. godine:
„Uz simultanku u Kislovodsku vezan je jedan mali slučaj. Dok je simultanka trajala, ja sam na vlastitu inicijativu naručio za Laskera veliki buket ruža. Kakve su to bile ruže! I kakav je to bio divan buket! Može to da zamisli samo onaj ko je makar jednom bio u tim krajevima.
Po završetku simultanke direktor sanatorijuma predao je buket bivšem svjetskom šampionu. Lasker je s pristojnim osmijehom primio mirisni dar sunčanog juga. A kad smo ostali nasamo, promrmljao je nezadovoljno: ‘Kome li je samo pala na pamet takva ludost — da mi poklanja ove ruže? Ne mogu da podnesem cvijeće!’“
Veoma su zanimljiva i Duzova sjećanja na njegove susrete s Aljehinom, kojem je, kako je poznato, davao šahovske lekcije. Mada, naravno, treba imati na umu Duzovu poznatu sklonost da… malo doda priči. Pokušavajući tokom rada na knjizi Ruski sfinks (2021) da saznam kada je zapravo — 1906. ili 1907. godine — držao te lekcije i koliko su trajale, uvjerio sam se da, kao i mnogi sjajni pripovjedači, Duz nije mogao dvaput isto ispričati o jednoj te istoj stvari. Nadam se, ipak, da u donjim „memoarima“, gdje se pojavljuje kao igrač divovske snage, Duz nije mnogo sagriješio protiv istine.
Dakle, 1915. godina, Petrograd, kafić „Rejter“, mjesto okupljanja ljubitelja šaha, u koje je navraćao i Aljehin kad bi dolazio u grad.
„Aljehin mi se obratio s molbom da odigram s njim nekoliko partija“, – piše Duz-Hotimirski. – „Pristao sam. Odigrali smo 21 partiju. Prednost od jednog poena bila je na mojoj strani. Drugi put sam se s Aljehinom sreo za šahovskom tablom iste godine, u dva meč-turnira, gdje su protivnici igrali međusobno po četiri puta. U prvom krugu moj rezultat protiv Aljehina bio je: poraz i remi, a u drugom krugu – dvije pobjede.“
A Aljehin je tada već bio treći igrač na svijetu!
Duzov karakter, kao i kod svake izuzetne ličnosti, bio je složen. Oni koji su čitali Bronštajnovu knjigu 200 otvorenih partija sigurno su zapamtili minijaturu s Duz-Hotimirskim, koja otvara poglavlje o kraljevom gambitu. Partija je igrana 1954. godine, kada je Fjodor Ivanovič već zakoračio u osmu deceniju života. Ipak, sudeći po priči Davida Bronštajna, bio je i dalje mladalački drzak i borben:
„Čim je moj protivnik odigrao pionom s f2 na f4, odmah sam čuo ljutito:
– I nikakvih tu odbijenih gambita! Prihvatite žrtvu! Ako nećete uzeti piona – neću igrati s vama.
Nije bilo druge. Prihvatio sam gambit starog majstora.
Poslije nekoliko poteza Duz-Hotimirski je odigrao prenagljeno i, dok sam ja razmišljao o odgovoru, odlučio je… da promijeni svoj potez.
Publika je uzdahnula, sudije su već htjele zaustaviti sat, ali Fjodor Ivanovič je povikao na sve odjednom:
– Ma šta se čudite! Napravio sam loš potez i sad ću ga zamijeniti boljim. Kažete pravilnik? Ma neka ga, pravilnik – ovdje se igra šah! Uostalom, vi nemate ništa protiv, zar ne? – obratio se i meni.
– Ma kakvi, izvolite!
I partija se nastavila kao da se ništa nije desilo.“
Upravo ta partija iz meča „Lokomotiva“ – „Dinamo“ (1954) otvara poglavlje o kraljevom gambitu u Bronštajnovoj knjizi 200 otvorenih partija. David Jonovič sada će odigrati 17…f4, nakon čega će bijeli kapitulirati za samo dva poteza…
(Fotografija iz arhive D. Bronštajna.)
Možete li zamisliti kakav je Duz bio u mladosti — u oreolu pobjednika Laskera i Rubiņštajna, kada je svoje čudnovatosti i ponos mogao potkrijepiti blistavom igrom?
Ali mnogi su pisali da je upravo njegov karakter bio uzrok turnirskim neuspjesima. Levenfiš ga je, bez uvijanja, nazivao enfant terrible („užasnim djetetom“) svakog turnira, čije „ludorije ostavljaju težak utisak ne samo na učesnike, već i na publiku“ (Šahmati, avgust 1925).
A pričati tokom partije Fjodor Ivanovič je, izgleda, volio ne samo u starosti — dozvoljavao je to sebi čak i na velikim turnirima (što su, očigledno, bile „nuspojave“ njegovog kafanskog obrazovanja). Dokaz za to je zanimljivo svjedočanstvo Iljina-Ženevskog o njihovoj partiji na Prvom međunarodnom moskovskom turniru (1925), koje jasno pokazuje zašto je Duz tada izgubio 12 partija i završio na pretposljednjem mjestu:
„Nažalost, njegovoj zanimljivoj i duhovitoj igri smetaju neke čudnovatosti koje se kod njega jednako ispoljavaju i u životu i u igri.
U životu, zbog vedre naravi i anarhističkih uvjerenja, s njim su se dešavale situacije gotovo anegdotskog karaktera. U partijama se često zanese nekom originalnom, ali pogrešnom idejom i dovodi u opasnost čitavu, ponekad vrlo dobro vođenu partiju.
Neobičnost karaktera Duz-Hotimirskog djelimično se pokazala i u njegovoj partiji sa mnom. Izabravši jedan od nastavaka izmjene u španskoj partiji, Duz me iznenada upita: ‘A recite, čini mi se da ovakav nastavak još niko nije igrao?’
Morao sam da ga razočaram: ‘Ne, dragi Fjodore Ivanoviču,’ – rekao sam – ‘tako sam ja igrao još 1920. na sve-ruskoj olimpijadi protiv Grigorjeva.’
‘Đavo ga odnio,’ – uzviknu on – ‘ništa novo ne možeš da izmisliš! Sve je već neko igrao.’
Međutim, ubrzo je ipak smislio nešto novo — toliko novo da su mi oči skoro ispale od čuda. Još nije završio razvoj lakih figura, a već je mobilisao topa i gurnuo ga u sam centar, ispred svojih pješaka.
Za takav manevar Duz je, naravno, morao biti kažnjen. Ali, kao što često biva, iako sam imao niz odličnih nastavaka, izabrao sam ne najbolji i dozvolio Duzu da izjednači partiju, povukavši topa na sigurnu i dobru poziciju. Međutim, ni on nije izdržao — precijenio je svoje mogućnosti i odlučio da žrtvuje kvalitet za napad, ali napad nije uspio…“
(Međunarodni šahovski turnir u Moskvi 1925., 1926.)
…Ali šta zapravo znamo o samom Duzu? Gotovo ništa, osim njegovih partija (a neke od njih su prava kombinaciona remek-djela!) i rijetkih spomena u starim časopisima i knjigama.
Evo šta piše Judovič, prisjećajući se prvenstava SSSR-a sredinom 1930-ih:
„Duz je uvijek govorio da onaj ko ne razumije ništa osim šaha — ni šah ne razumije dovoljno.
Životoljubiv, duhovit i sklon šalama, Fjodor Ivanovič bio je duša našeg šahovskog društva…“
(Bilten CSŠK SSSR-a, br. 13, 1983.)
Upravo zato će vam biti posebno zanimljivo, kako piše Ela Vengerova, saznati u kakvim je uslovima zapravo živjela porodica Duza (spojler: u sobici pored kuhinje), kakva je bila sudbina njegovog jedinog sina, kakav je Fjodor Ivanovič bio u svakodnevnom životu i među komšijama, kako je zarađivao za život — i koje je knjige najviše volio da čita.
(Nastaviće se)