Moskva, 2014.
***********
Kada se Marcel Proust nastanio u velikom stanu na pariškom bulevaru Osman, koristio je samo dvije sobe, a sve ostale pretvorio u skladište.
U svom moskovskom dvosobnom na Afanasjevskom pereulku, David Bronštajn je živio stalno, ali posjetiocu bi se činilo da su se tek uselili — ili, obrnuto, da je sve spremno za selidbu i da domaćini tiho pakuju stvari.
To vanredno stanje kod sedamnaestogodišnjeg Davida počelo je u junu 1941. godine, i on se na njega toliko navikao da više nije ni pokušavao da pređe u ustaljeni, „mirni“ život. Naravno, stalna putovanja i život po hotelima tokom turnira ili priprema dodatno su tome doprinosili.
Njegov stan ličio je istovremeno na muzej, biblioteku i skladište. Kutije, koferi i torbe, sanduci postavljeni na stolice, na sto, pa i direktno na pod. Karte, brošure, šahovski priručnici, bilteni s turnira od prije pola vijeka, časopisi, isječci iz novina, zapisi partija, flajeri s dijagramima, knjige.
Koferi, u kojima su se mogli naći rokovnici, fascikle s prepiskom, pehari, medalje, žetoni i značke, stari suveniri, fotografije, formulari partija, vizit karte, pisma od šahovskih entuzijasta, od organizatora turnira…
Nijedan papirić se nije bacao — sve se čuvalo, do poslednjeg restoranskog računa ili čestitki s uštogljenim željama za zdravlje i sreću, stotinama razasipanih po Zapadu u vrijeme Božića.
Tu se mogla pronaći karta za brod za Englesku — njegova prva inostrana posjeta iz 1947. godine, kao i druge karte iz njegovih šahovskih putovanja.
Kao Gogoljev Pljuškin, Davik nije bacao ništa, i čitav stan izgledao je kao džinovski arhiv, koji je on samo „počeo da razvrstava“.
Odnos čovjeka prema sopstvenom arhivu — efemeran je način da još jednom proživiš svoj život.
Taj fenomen nalik je drugom, čestom kod starijih ljudi — navici da ne bacaju ništa. Gomile starog, često beskorisnog materijala u domovima staraca njima su sasvim opravdane:
— „Zašto bacati stvar, može zatrebati… a kad bude vremena, prevrnuće se sve to i… baciti — to se uvijek može.“
Ali, treba li reći da razvrstavanje tih naslaga često ostaje na teret najbližima, a lavovski dio stvari čeka očit kraj: da krene istim putem kao i vlasnik.
(Napomena: ne znam kako je Botvinik postupao sa svojim papirima, ali svakih šest godina kod njega se vršila inspekcija ormara. Ako neki predmet nije bio upotrijebljen u tom vremenskom intervalu — bez milosti se bacao. Zašto je odabrana baš mjera od šest godina — ne znam. Ali Patrijarh je, bez sumnje, imao svoja razmišljanja po tom pitanju).
Među ogromnim gomilama najraznovrsnijih predmeta Tosi Fürstenberg, koji je boravio kod Davida krajem devedesetih, pronašao je džak šećera iz kafića „Miranda“, koji je mladi Bronštajn uzeo dok je igrao na turniru kandidata 1956. godine u Amsterdamu. U njemu se, u potpunosti sačuvana, nalazila i vizit-karta samog Fürstenberga, koju mu je tada budući saradnik Bronštajna predao.
Jednom, kad je Bronštajnu u inostranstvu nestao kofer, bio je ljut ne toliko zbog gubitka stvari, koliko zbog ogromne gomile vizitki koje je godinama skupljao, kao i sveske sa stotinama telefonskih brojeva.
Kada sam pisao o Klubu na Gogoljevskom i sjetio se tihog, neprimjetnog demonstratora koji je tamo radio, niko od Moskovljana, stalnih posetilaca Kluba, nije mogao ni prezimena da se sjeti.
U Bronštajnovoj svesci sačuvano je ne samo puno ime i prezime, već i adresa na kojoj je nekada živio davno preminuli Izja Zemljanski.
Naravno, Bronštajnu je bilo daleko do Endija Vorhola, koji je na vidnom mjestu u dnevnoj sobi imao poseban sanduk za razne sitnice. Kako se punio, sanduk se zatvarao, označavao i na njegovo mjesto stavljala novi.
Do kraja života Vorhola se nakupilo 612 takvih sanduka, koje je nazivao „kapsulama vremena“, a u kojima se moglo pronaći pisma, isječke iz novina i časopisa, fotografije, obično đubre raznog stepena ekstravagancije. Ponekad, istina, u njima se mogao pronaći i Vorholov lični rad.
Ali, ako je ekscentrični američki dizajner posmatrao „kapsule vremena“ kao umjetničke objekte, Bronštajnova strast bila je sasvim drugačijeg reda. U njegovim sanducima nalazili su se predmeti koji su na ovaj ili onaj način bili povezani sa njegovom ličnom biografijom. Bronštajn je počeo skupljati arhivu sredinom 40-ih godina prošlog veka, a zatim je pronalaženje tih ovekovječenih uspomena postalo automatsko.
Pored raznih vrsta gramata, medalja, pehara, uverenja, znački i drugih nagrada, ovdje se moglo naći karte za pozorište, programe koncerata i predstava, kalendare, pisma, suvenire i male suvenire donesene iz raznih krajeva svijeta, satove koji pokazuju vrijeme zaustavljeno prije decenija, nalivpera čiji je sadržaj davno presušio, stare džepne šahovske satove, salvete, kartonske podmetače za pivo, fotografije na kojima su bili prikazani ljudi često samom autoru nepoznati, značke, zastavice, diapozitive, vodiče, razne račune i gomilu drugih najraznovrsnijih predmeta.
Uronjen u sjećanja na događaje i ljude tog vremena, često je premetao i preslagivao te predmete, ali nikada ništa nije bacao.
Kad sam prvi put vidio te stvari, sjetio sam se one izreke: „Ko ima red na stolu, ima red i u glavi“, ali kasnije sam shvatio da je u ovom haosu, kao i u njegovim djelima, postojao neki samo njemu poznat red.
Nije malo predmeta iz Bronštajnovog sklopa kupljeno na inostranim putovanjima, gdje je bio zahvalna tema za šale i zadirkivanja kolega. Oni su formirali četiri pravila kojima se Bronštajn vodio prilikom kupovine u inostranstvu.
Glavni uslov: stvar mora biti skupa. Drugo: kupovina mora biti netransportabilna. Treće: takva stvar ne smije postojati ni kod koga u Moskvi. Četvrto: kupovina ne smije imati utilitarnu svrhu i ne smije biti upotrebljiva u uslovima Sovjetskog Saveza.
Godine 1954. u Americi Bronštajn je kupio komplet štapova za golf. Iste godine u Londonu, u sportskoj radnji gdje je Paul Keres kupio tenisku opremu, Bronštajn, koji nije znao, niti je ikad naučio igrati tenis, nije želio zaostajati za estonskim velikim majstorom, pa je kupio reket „Shlezinger“ i tucet firmiranih loptica.
Iz Poljske je donio nekoliko boksačkih rukavica. Godine 1956. u Amsterdamu je kupio servis za kafu, potpuno ne razmišljajući o posljedicama prevoza, i čitav put je držao servis u avionu u krilu.
U Rejkjaviku je kupio „Grof Monte Kristo“ na islandskom jeziku i četiri identična broja časopisa „Ekzamenator“ sa člankom o Šekspiru.
(Nastaviće se)