I.Linder, Moskva 1960
GLAVA IV
POSLJEDNJE GODINE
U posljednjim godinama života Tolstoja, šahovska igra postala je neizostavan dio njegovog već odavno ustaljenog dnevnog režima. Lav Nikolajevič je u određeno vrijeme ustajao, išao u šetnju, radio, primao posjetioce. Takođe, svakodnevno u određeno vrijeme — obično uveče — igrao je šah. Samo odsustvo partnera ili teška bolest mogli su mu to onemogućiti.
Kako objasniti takvu žarku strast Tolstoja prema šahu u starijoj dobi? Uostalom, on je već bio u osmoj deceniji života, i činilo se da bi šah mogao samo da ga umori, uz sve napore njegovog intelektualnog rada. Odgovore nalazimo i u izjavama samog pisca o šahu i u sjećanjima savremenika. Dok je u mladosti Tolstoj u šahu vidio sredstvo za razvoj mentalnih sposobnosti, pamćenja, volje i karaktera, a u srednjim godinama — zadovoljstvo koje pruža ljepota kombinacija, u posljednjim godinama šah mu je prvenstveno služio kao sredstvo za odmor. Prije je mogao dugo sjediti za tablom, promišljajući potez po potez… Sada je igra bila impulzivnija, brža, žustrija. U sat-dva uspijevao je odigrati dvije-tri partije.
Nakon napornog pisanja, Tolstoj je na kraju dana osjećao potrebu za drugom vrstom mentalnog angažmana, potpuno drugačijom od pisanja. Tu vrstu mentalnog odmora nalazio je u šahu. Tolstoj je govorio:
„Volim šah jer je to dobar odmor; on prisiljava da se radi glavom, ali na svoj, veoma specifičan način…“ (26, 1, 257).
Razvijajući ovu misao, L. Tolstoj (kako je kasnije ispričao A. Goldenveizer) tvrdio je da ga šah ne umara, da je za njega najbolji odmor jer aktivira, vjerovatno, potpuno druge mentalne centre od onih koje je prethodni rad već iscrpio (30, 2).
Tolstoj je cijenio šah i zato što je, makar na neko vrijeme, omogućavao bijeg od životnih nevolja i tuga:
„Šah, — govorio je, — prekrasna je razonoda: igrom odmaramo od rada i zaboravljamo svoje nevolje“ (47, 364).
Šah i muzika — to su bile dvije velike radosti koje su Tolstoju omogućavale da zaboravi ponekad na nevolje proteklog dana. Jednom je, prisjeća se Goldenveizer, nakon ručka, odigrana partija šaha. Po završetku partije, Lav Nikolajevič mu je rekao:
— Dok smo ćutali igrajući šah, mislio sam na radost koja tek predstoji — muziku (26, 1, 261).
Ono što potvrđuje da je Tolstoj šah smatrao radosti i odmorom, potvrđuju svi njegovi rođaci i prijatelji. Sofija Andrejevna je, na primjer, zabilježila u svom „Dnevniku“ 23. decembra 1900:
„Lav Nikolajevič stalno je zatrpan ljudima. Juče je stiglo petnaest Amerikanki i dva Amerikanca da vide slavnog Tolstoja… Dolazili su i molokani (molokani suvjerska zajednica ruske pravoslavne tradicije, nastala u 17. vijeku kaodijalektna reformistička grupa unutar pravoslavlja) i sektaši željni preseljenja u Kanadu, po uzoru na Duhoborce (vjerska zajednica nastala u Rusiji u 18.vijeku), i tražili savjet od Lava Nikolajeviča. Sve te mase ljudi veoma ga umaraju, i raduje se kad dođu ljudi iz njegovog kruga, poput Buteneva, ili kad neko igra sa njim šah, kao danas sin Ilja i Vas. Maklakov“.
Čak i tokom dnevnih šetnji, kada je Tolstoj volio razmišljati o smislu života i pitanjima koja je trebalo razriješiti u svojim djelima, primjećivao je kako mu misli ponekad nehotice prelaze na šah, na šahovske analogije… Tog istog dana te su misli upisivane u „Zapisne knjige“ i „Dnevnik“.
Tako je bilo i tokom razgovora s prijateljima i poznanicima. Upoređujući šah sa životom, Tolstoj se divio raznovrsnosti kombinacijskih mogućnosti, neočekivanim situacijama koje se javljaju tokom igre i nekoj dubokoj unutrašnjoj zakonitosti borbe, skrivenoj u dalekim i sveobuhvatnim proračunima šahiste. Upravo su ti momenti privlačili pažnju pisca kada je pribjegavao šahu da bi usporedio ili povezao igru s nekim životnim pojavama.
„Kod Paskala je rečeno — ovo je moje samohvalisanje — ‘što je čovjek pametniji, to više različitih karaktera uviđa.’ To je kao u šahu: dobar igrač vidi svu raznovrsnost partija, a lošem se čini da su sve iste“ (26, P, 132).
„Nevjerovatno je — u svakom, čak i najmanjem poslu treba sve mnogo puta promisliti sa svih strana, prije nego što se nešto uradi. Isto je bilo, ako šiješ košulju ili čak samo igraš šahovski potez. Ako ne promisliš, odmah sve pokvariš — košulju ne možeš da sašiješ, partiju ćeš izgubiti“ (26, 1, 162).
„Kao što u šahu ponekad dolazi do potpuno neočekivanih podudarnosti i slučajnih kombinacija, tako je još čudesnije u životu“ (26, P, 76).
„Znate šta — u šahovskoj igri je veoma važno imati na umu da čitava njena suština nije u nekim naglim potezima, neočekivanim i rizičnim potezima, već u tome da se čitava ta složena kombinacija figura polako i bez skokova pomjera naprijed“ (22, 140).
„Samoubica liči na šahistu čija partija stoji loše, a koji, umjesto da igra sa udvostručenom pažnjom, radije preda partiju, miješajući figure“ (29).
„— Niste li u posljednje vrijeme razmišljali da napišete nešto umjetničko?
— Jesam, mnogo sam razmišljao. I, čini mi se, mogao bih osvijetliti mnogo stvari iz nove perspektive. Ne iz ugla moralisanja, već mi se u posljednje vrijeme posebno razjasnile velike linije karaktera, ne kao Pljuškin i Sobakevič — to su više spoljašnje, manje podjele — nego mi se razjasnile čitave kategorije karaktera. Kao što u šahu svaka figura ima svoje, samo njoj svojstvene načine kretanja, tako mi se razjasnilo osam ili deset različitih ljudskih karaktera“ (26, 1, 306).
L. N. Tolstoj igra šah sa A. B. Goldenvejzerom. Crtež A. V. Moravova, 6. novembra 1909. g., Jasna Poljana.
(Nastaviće se)