I.Linder, Moskva 1960
U 90-im godinama pojačao se priliv gostiju u Jasnu Poljanu. Kod Tolstoja su dolazili pristalice njegovog učenja, poznati kulturni radnici. Na njegov sud slali su mu svoje knjige i početnici u književnosti i već afirmisani majstori pera. Sve je to ostavljalo poseban trag na način večernjeg odmora. Sve rjeđe se dešavalo da veče može posvetiti samo šahu. Češće je morao da spaja partiju šaha s razgovorima s posjetiocima, slušanjem muzike, a nekad čak i čitanjem naglas. Tolstoj je imao neobičnu sposobnost istovremenog opažanja više različitih stvari, istovremenog rada misli u različitim pravcima.
Evo kako jedan od očevidaca opisuje veče u Jasnoj Poljani, ljeta 1895. godine:
„Oko devet sati svi stanovnici jasnopoljanskog imanja, i stalni i oni koji su se tu zatekli, sakupljali su se na večernji čaj… Grof je uvijek sa sobom donosio iz kabineta neku od bezbroj knjiga koje su mu autori slali na ocjenu iz svih krajeva svijeta… I neko od prisutnih prihvatao se čitanja.
L. N. se smještao tu kraj okruglog stola, gdje su — svako sa nekim poslom koji ne zahtijeva veliki napor misli — sjedali članovi njegove porodice. Sa strane se prislanjao mali stočić za šah, partija šaha bila je omiljena sportska razonoda grofa.
Obavljajući istovremeno dvostruki rad misli, L. N. bi povremeno gubio nit slušanog i tada bi se obraćao čitaču s molbom da ponovi pročitano; a ponekad, zainteresovan razvojem autorove misli, zavalio bi se u fotelju i nakratko prekidao igru.
Tako bi jedna–dvije partije šaha i nekoliko poglavlja novog romana zauzimali prvi dio večeri. Drugi dio uglavnom je bio posvećen muzici“ (12, 3).
Neki poznati ruski muzičari i kompozitori bili su bliski prijatelji L. N. Tolstoja. Među njima — Sergej Ivanovič Tanejev i Aleksandar Borisovič Goldenvajzer. Obojica su voljeli šah i često su bili Tolstojevi partneri za šahovskom tablom.
Dešavalo se da ne prođe dan, a da Tolstoj ne odigra s njima jednu–dvije partije. S Tanejevim je naročito mnogo igrao ljeta 1895. i 1896. godine, kada je kompozitor dugo boravio u Jasnoj Poljani. U njihovim mečevima prednost je bila jasno na strani Lava Nikolajeviča. To je podstaklo Tolstoja da jedno vrijeme daje protivniku foru — konja. Ali tada se prednost prebacivala na Tanejevu stranu, nakon čega se borba opet vodila ravnopravno.
U „Dnevnicima“ Tanejeva često se spominju ti šahovski susreti. Evo nekoliko primjera:
„27. juna (1895)… Uveče sam igrao šah s L. N., pri čemu sam od dvije partije jednu izgubio.
(1. jula) Sutradan je L. N. kosio i došao na večeru umoran, iako je malo bio odrijemao; poslije večere se razvedrio i odigrali smo dvije partije šaha.
3. jula… Sjeli smo igrati šah; igra se otegnula do pola dvanaest. Svi su otišli, ostali smo nas dvojica, ja i L. N.“ (29, 59–63).
Nekoliko puta u Tanejevljevim zapisima spominje se da je partija šaha bila udružena s čitanjem knjiga:
„27. maja (1896)… Uveče, tokom šahovske partije, Sofija Andrejevna je čitala odlomke iz biografije koju priprema (pisma Turgenjeva).
14. jula… Poslije večere, tokom šahovske partije, završili smo čitanje Turgenjevljeve pripovijetke Prva ljubav“ (29, 195–200).
Jednom, želeći da čuje novo Tanejevljevo djelo, Lav Nikolajevič je pred početak partije postavio uslov: ako protivnik izgubi, moraće da izvede kompoziciju koju pobjednik izabere. Tanejev je pristao, ali je zauzvrat tražio isto od pisca: ako Tolstoj izgubi, moraće pročitati neko svoje djelo. Iako je obično igrao bolje od protivnika, ovog puta se Tolstoj toliko uzbudio da je izgubio, i to neočekivano brzo. Morao je da se povinuje i pročita poglavlja iz nedovršenog romana Vaskrsenje. Kasnije je pobjeda uglavnom pripadala Tolstoju. Zbog toga su rodbina i gosti češće slušali Tanejevljeve klavirske kompozicije.
U isto toj 1896. godini kod Tolstoja je počeo dolaziti i A. B. Goldenvajzer. Volio je da posmatra Tolstojevu igru s Tanejevim. „Nisam se usuđivao reći da i ja znam igrati“, pisao je Goldenvajzer u svom dnevniku. Ali već sljedeće godine često se moglo zateći njega i Tolstoja za šahovskom tablom.
U tim godinama L. N. Tolstoj je povremeno igrao šah i s poznatim moskovskim ljekarom Pavlom Sergejevičem Usovim, s učiteljem svoje mlađe djece Aleksejem Mitrofanovičem Novikovim, sa sinom Sergejem i mnogim drugima.
Snažnim šahistom smatrao se A. M. Novikov. U partijama s Tolstojem prednost je bila na njegovoj strani. On je „igrao ne gledajući u tablu i sve nas time čudio“, pisala je Sofija Andrejevna u „Dnevniku“. Jednom — bilo je to 10. januara 1891 — vodio je tako partiju protiv dvojice konzultanata: L. N. Tolstoja i umjetnika N. N. Gea (33, I, 167).
Tolstoju je bilo prijatno da posmatra kako iz godine u godinu sve jače igra njegov stariji sin. Mnogo mu je pomogla intenzivna igra šaha dopisno. Dešavalo se da, došavši u Jasnu Poljanu, S. L. Tolstoj dugo sjedi za analizom neke partije ili otvaranja. Tada su dobro poslužile šahovske knjige koje mu je davno poklonio Urusov. Takvo snažno zanimanje za šah Sofija Andrejevna, istina, nije mogla da razumije. Evo dvije njene karakteristične zabilješke (1899):
„12. novembra. Došao je Sjerjoža, sjedi čitave dane pogružen u šahovske zadatke. Čudno!
13. novembra. Uveče je Lav Nikolajevič igrao šah s Mihailom Sergejevičem (Suhotinom). A Sjerjoža je čak žalostan: od jutra sjedi nijem pred šahovskom tablom, ozbiljnog lica, rješava zadatke, i tako do noći“ (33, III, 126–127).
Krajem 80-ih i 90-ih godina Tolstoj se sretao i sa S. S. Urusovim.
(Nastaviće se)