Moskva, 2014.
***********
Nisam gajio iluzije o tome kako David Ionovič gleda na mene: pomislio bi – eto, izvukao je srećan broj u lutriji, i sad nešto umišlja!
Nas su mučili! Nama nisu dali da izađemo iz zemlje! Mi smo za njih ispaštali u tom glibu, a oni – tamo, u slobodnom svijetu…
Ali ipak, mislim da su ti pozivi njemu prijali: vraćali su ga u zemlju gdje je često boravio i koju je volio.
Ponekad bi se raspitivao o ljudima koji su već dugo bili mrtvi, i molio da im prenesem pozdrave. Ili bi opet pitao za onaj italijanski restoran u Amsterdamu, u koji sam, kako je vjerovao, ja redovno išao sa onima s kojima je on sjedio prije pola vijeka.
Jednom mi je rekao:
„Vi, G., usput, nemojte me više zvati David Ionovič. Recite jednostavno – David.“
Naviknut na oslovljavanje po imenu na Zapadu, tako sam i počeo da radim – ali to nije bilo dato svakome.
Boris Isaakovich Turov, koji je radio u časopisu Šah u SSSR-u, bio je godinu dana stariji od Bronštajna, ali ga je uvijek zvao David Ionovič, a ovaj njega – Boris.
„Zovite me David,“ rekao mu je jednom i Turovu, ali je poštovanje prema velikom šahisti bilo takvo da je, nakon što je par puta rekao „David“, Turov ipak opet prešao na uobičajeno – ime i patronim.
Vteriy Sergeyevich Ivanov se prisjeća:
„Tek nakon četvrt vijeka poznanstva insistirao sam da me Bronštajn oslovljava po imenu.
‘Pa dobro, onda i vi mene nekako drugačije zovite — rekao je Bronštajn. — Dosadilo mi je više to ‘David Ionovič! David Ionovič!’
‘A kako da vas zovem? Ne mogu baš da kažem – Davik?’
Dogovorili smo se da ga odsad zovem Maestro. Tako sam ga zvao možda mjesec dana, a onda se sve vratilo na staro.
‘Ne, David Ionovič, poštedite me tog panibratstva!…’”
Razvijajući klupko razgovora sa Davidom Ionovičem Bronštajnom, izostavio sam sopstvene napomene — one bi malo šta dodale njegovom portretu.
Pamćenje mu je bilo zadivljujuće. Čvrsto, nevjerovatno, gotovo divlje pamćenje. Pamtio je more lica, prezimena, imena, sitne svakodnevne detalje, životne priče.
Iako moji zapisi nisu vođeni sistematično, kao što je to radio Eckermann, koji je iz dana u dan vodio razgovore sa Goetheom, ipak oni mogu pružiti predstavu o načinu razmišljanja ovog izuzetnog šahiste.
Mnoge ponavljanja sam izostavio, ali neka sam ipak ostavio namjerno — čak i ako čitaocu bude teško, steći će utisak kako je bilo onome ko je slušao.
Iz intervjua u intervju, da i ne govorimo o usmenim pričama, putovale su iste fraze, izrazi, čitavi pasusi.
I, kao što se često dešava sa autodidaktama, često bi prisvajao neku misao koja mu se dopala.
„Nije uvijek bio shvaćen, i njega ponekad nije bilo lako razumjeti. Tako ili onako — komunikacija s Bronštajnom nije uvijek donosila radost, čak ni samom Bronštajnu“, — pažljivo se prisjećao Weinstein u tekstu napisanom za njegov šezdeseti rođendan.
Korčnoj je tvrdio da je Bronštajn pričao s njim kao da rediguje stranice vlastite biografije.
Sličan utisak imao sam i ja.
Ne može se reći da je neprestano pozirao za nevidljivu kameru, kao što je slučaj s poznatim ljudima svih vremena, ali često je postojalo osjećanje da govori „za snimak“.
Vođen uznemirujućim osjećajem da će iza sebe ostaviti pogrešnu sliku, trudio se da oblikuje mišljenje ne samo kod savremenika, već i kod budućih generacija — i zato je s pažnjom usmjeravao reflektor na određene činjenice, dok je druge potpuno zaobilazio.
(Nastaviće se)