Jednom sam ga pitao:
„Bobi, zašto igrate na pobjedu čak i kad ste već osigurali prvo mjesto u turniru?“
Ja sam, kao i ostali svjetski šampioni, nikada nisam težio tolikom naporu.
A Bobi mi je odgovorio:
„A šta ako više nikada ne budem mogao da igram?“
On je žurio da pokaže sve svoje mogućnosti, jer je osjećao da će se nešto dogoditi i da možda više neće imati prilike da igra.
On je toliko volio šah, da je cijenio svaku partiju.
Možda je zato i otišao – jer šah na najvišem nivou uništava nervni sistem.
Tigrana Petrosjana je tada potpuno uništio, kao i Tajmanova i Larsena, iako je Tigran bio odlično pripremljen za meč.
Ali, svako ima svoje vrijeme!
To treba imati na umu.
Bobi je volio život i prirodu – kad smo bili sedamdesetih u Argentini, provodio je mnogo slobodnog vremena na izložbi konja.
Kad je Fišer bio u zatvoru, ja sam mu posvetio šahovsku studiju sa političkom porukom…
Bobi je sam odbio operaciju koja bi mu mogla spasiti život.
Možda je mislio da je njegovo vrijeme prošlo.
Svako ima svoje vrijeme…
PATRIJARH
Vasilij Vasiljevič je pričao mnogo raznih priča o najpoznatijim sovjetskim šahistima, posebno o Botviniku, koji je nekada bio njegov zakleti neprijatelj.
Međutim, kasnije su sklopili mir i često posjećivali jedan drugog u vikendici

Foto: B. Dolmatovski
Smislov je na svoj način poštovao Botvinika, jer je divio čovjeku s kojim je odigrao stotine teških partija, ali Botvinik je uvijek pamtio stare rane. Beljavski se sjeća kako je bio kod Botvinika kod kuće i analizirao neke njegove partije s Patrijarhom. Kasnije, u razgovoru s bliskim prijateljem Botvinika, iznijeto je mišljenje da je Vasilij Vasiljevič veoma uljudan čovjek i da nikada nije učinio ništa loše svojim kolegama. Botvinik je klimnuo glavom i, u svom ironičnom tonu, sa škripavim glasom karakterističnim za takve situacije, rekao: «Zaista, ali ništa dobro takođe!» – što je bio tipičan suvi humor Patrijarha.
U to vrijeme svi šampioni svijeta imali su svoje veze u Politbirou. Botvinika je podržavao veoma uticajan premijer Molotov, i kada je 1952. godine Staljin planirao da ukloni Molotova, nekada stabilna pozicija Patrijarha se poljuljala. To je dovelo do toga da je Botvinik, tadašnji aktuelni šampion svijeta, izbačen iz tima koji se spremao za Olimpijadu u Helsinkiju – prvu u kojoj je učestvovala reprezentacija SSSR-a.
Mogu li čitaoci da zamisle scenu dostojnu Rjepinovog kista? Posljednji dan okupljanja sovjetske reprezentacije pred Olimpijadu u Helsinkiju 1952. godine. Svi su već znali da je Molotov, koji je u svakoj situaciji pomagao M.M., pao u nemilost, a njegova supruga Žemčužina su zatvorili. Članovi tima, umorni od diktata Botvinika, odlučili su da iskoriste činjenicu da je nakon rada na doktorskoj disertaciji bio van forme (ovdje je djelimično sam kriv) i gubio trening partije na pripremama. Botvinik je glasovima svih članova, uz podršku uprave, „odvojen“ od olimpijskog tima, a da bi ga potpuno ponizili, Oduzeli su mu čak i ranije dodijeljenu sportsku uniformu, takozvanu „olimpijku“!
Na pripremama su živjeli u odmaralištu u Voronovu. Uslovi tamo nisu bili baš udobni — čak su i umivaonici bili zajednički. I tako, stoje jedan pored drugog dva velikana – Botvinik i Smislov – i peru zube, a Mihail Moisejevič kaže:
„Nisam očekivao, Vasilije Vasiljeviču, da ćete glasati protiv mene.“
Vasilije Vasiljevič, ne prekidajući pranje zuba, prostodušno odgovara:
„A ja nisam znao, Mihail Moisejeviču, da ćete vi to saznati!“
Botvinika nije podržavao samo Molotov. Kada je najuticajniji šef sovjetske tajne službe Lavrentij Berija odbio Botvinika u zahtjevu za dodjelu parcele, Botvinik je pozvao premijera Bulganina preko interkoma predsjednika Sportskog komiteta i s lakoćom dobio plac na Nikolinog gori (taj elitni kvart pod Moskvom tada je bio pod kontrolom MGB-a). Usput, Berija je bio veliki ljubitelj šaha – u 30-im, kada je bio u Tbilisiju, majstor sporta Nikolaj Sorokin je svako veče bio obavezan da igra s njim partiju.
V.V. je imao veoma specifičan osjećaj za humor. Kada se šalio, lice mu je obasjavao veseli, dobroćudni, rekao bih čak adolescentski osmijeh, posebno kada je riječ bila o Bronštajnu, Gelleru ili Petrosjanu. Kada bi pak govorio o Botviniku – postajao je izuzetno ozbiljan: «Ti jednostavno ne znaš, nikada ne stani na njegov put!»
(Nastaviće se)
**********

Adrijan Mihaljčišin, velemajstor
22.novembar 2014.