
Moskva, 2014.
***********
Organizator turnira u Linaresu, Luis Rentero, prepričavao je Bronštajnovu izjavu da je tješio uplakanog Fišera nakon partije koju je Amerikanac izgubio od Spaskog u Mar del Plati 1960. godine:
„Slušaj, mene su natjerali da izgubim čitav meč protiv Botvinika, pa nisam plakao — nemoj ni ti zbog jedne partije.“
U kasnijim intervjuima, Bronštajn je doduše govorio da se tačno ne sjeća tog razgovora:
„Prošlo je previše vremena od tada…“
Ali tu istu priču čuo sam i ja od njega, kao i mnogi drugi.
„On je prosto i jednostavno tražio izgovore, izmišljao čas jedan, čas drugi,“ — smatra Viktor Korčnoj.
„Jednom se žalio da nema gdje da živi, dok je Botvinik u to vrijeme imao sve.
Drugi put je govorio da je tokom meča stalno mislio o sudbini svog oca, da mu je NKVD smetao…
Pa opet nešto drugo — svaki put drugačije objašnjavajući zašto nije pobijedio u meču.
Botvinik je bio mnogo slobodniji od Bronštajna, često je pričao o stvarima u kojima i sam nije izgledao baš sjajno, naprotiv.
Sjetimo se, na primjer, njegovog otvorenog priznanja o tome kako je išao u najviše partijske instance kad se odlučivalo da li će on ili Levenfiš ići na AVRO-turnir u Amsterdam — i mnogih drugih stvari.
A Bronštajn, čak i kad je mogao da kaže apsolutno sve, namjerno je zamagljivao priču, govorio neposredno, u zagonetkama, u aluzijama“.
„Naravno, David je nesvjesno podlegao tom pritisku; uostalom, niko, pa čak ni on sam, ne zna šta se tada podsvjesno dešavalo u njegovoj glavi“, smatra Tom Fyrstenberg.
Ni ja nisam očekivao da ću prodrijeti u sve te nedorečenosti i tišine, ali jednom, kad je Bronštajn opet počeo da govori kako nije htio da pobijedi Botvinika, ali ni da izgubi, pokušao sam da zaigram njegovu igru:
„Niste htjeli da budete u poziciji pobjednika, ali niste htjeli ni da izgubite. Jer da ste stvarno htjeli da izgubite od Botvinika, izgubili biste, postigli biste cilj, a time biste zapravo — pobijedili. A to, očigledno, niste htjeli.“
Odgovorio mi je sjajnim osmijehom:
„Napokon razgovaram s čovjekom koji razumije šta želim da kažem!“ — uzviknuo je Bronštajn.

Mark Tajmanov se sjeća kako je nekoliko dana nakon završetka meča sreo Bronštajna u nekom moskovskom kafiću.
„Svi smo već mislili da ćete pobijediti Botvinika. Šteta, Dovik, što niste osvojili meč…“ — neoprezno mu je rekla Tajmanova supruga.
Ne dozvolivši joj ni da završi rečenicu, Bronštajn je uzviknuo:
„So what?“
I ispričao anegdotu o Englezu koji je sagradio luksuznu vilu i u kupatilo stavio bijelog konja.
Na pitanje zašto konj u kupatilu, vlasnik vile je rekao:
„Ako moj prijatelj iz Londona dođe u posjetu i postavi to pitanje, odgovoriću mu: ‘So what?’“
Zabavno.
Ali ta šala, iza koje se Bronštajn sakrio, samo je još jednom pokazala koliko rana još krvari.
Kada je on ponovo započeo:
„Vjerujte, ta šampionska titula mene uopšte nije zanimala“, ja sam primijetio:
„Znate li, Davide, šta je deda Tuluz-Lotreka jednom rekao svojoj majci, rođenoj vojvotkinji, dok su doručkovali jednog jutra?“
Bronštajn me je zbunjeno gledao.
„Kad mu je majka odgovorila da joj je to sasvim svejedno, djeda umjetnika joj se sarkastično osmjehnuo i rekao:
‘Građanko vojvotkinjo, to vama nije svejedno, jer da vam je zaista bilo svejedno, ne biste to svakog dana pominjali.’”
„Uvjeren sam — reče mi, hvatajući me za lakat, David — da mi je zaista bilo svejedno.
Mislite li vi da ja nisam vidio potez f6 u dvadeset trećoj partiji? Tako jednostavan potez? To vi mislite?..“
U tom trenutku shvatio sam da bilo kakva opaska na tu temu nema nikakvog smisla i da ga više nikada neću prekidati kada priča o meču s Botvinikom.
Objašnjenje njegove zagonetnosti, nedorečenosti, nagovještaja, bila je — strah.
Strah koji se nastanio duboko u podsvijesti sovjetskih ljudi, onih koji su živjeli u to strašno doba.
Ali ne samo to.
Glavni razlog bila je duboka uvjerenost da su pravila ponašanja čovjeka tog vremena svima unaprijed razumljiva.
Prazna nada.
Kako prenijeti osjećaj atmosfere iz 1951. godine, u kojoj je Bronštajn već bio odrastao i javna ličnost?
Kakvom snagom volje, kojim nagovještajima se može dočarati tjeskoba tog vremena?
Kako prenijeti novim generacijama to surovo, zgnječeno i u arhive zabačeno vrijeme,
na čijoj pozadini dva tvrdoglava Jevrejina vode bitku pomoću drvenih figura?
Kako riječima izraziti sve to?
(Nastaviće se)