Porodica
Vasilij Vasiljevič:
„U posljednje vrijeme često se prisjećam svoje porodice – svi smo iz Astrahana, na Kaspijskom moru. Zato obožavam more – to su geni. Otac je imao petero braće i dvije sestre – eto kakve su tada bile porodice!
Otac me naučio da igram šah, ali podsticaj mi je dao stric Kirilj, poklonivši mi knjigu s posvetom: ‘Budućem šampionu’. Bio je ljekar i živio je u Urjupinsku. Očeva sestra udala se u Ukrajini, takođe za ljekara, u Poltavskoj oblasti. Ali, što je čudno, posljednji put sam tamo bio na raspustu 1930. godine i od tada nisam više imao prilike da posjetim Ukrajinu.
Otac je igrao sasvim dobro – 1912. godine pobijedio je mladog Aljehina, a kasnije i poznatog majstora Grigorjeva. Bio je nagle naravi, nije volio da gubi i znao je da se naljuti. Radio je čitavog života kao inženjer u fabrici Goznak (koja je proizvodila vrijednosne papire i novac), najprije u Petrogradu, gdje je mjesečno zarađivao 200 rubalja – što je bilo vrlo pristojno. Kasnije su fabriku Sovjeti premjestili u Moskvu. Plata je ostala ista, ali smo živjeli skromnije.
Tek sam nedavno saznao da je otac ranije već bio oženjen, ali je njegova prva žena umrla. Imao sam i brata, ali ga, nažalost, nikad nisam upoznao.“
Foto: V. Levitin
O šahu i šahistima
Podsjetio sam Vasilija Vasiljeviča da je među našom generacijom kružila jedna njegova čuvena rečenica. Jedan sportski funkcioner pokušavao je da ga natjera da besplatno održi seansu simultanke s amaterima, na što je V. V. odgovorio:
„Besplatno samo ptičice pjevaju!“
Na to je, mrmljajući, odgovorio Vasilij Vasiljevič: „Pa dobro, bar ste nešto naučili od nas – iako ne baš ono najvažnije!“
Vasilij Vasiljevič:
„A nisam to ja izmislio, to je govorio sam veliki Šaljapin. Poslije nas je sve spasio Tolja Karpov – tada je počela kampanja ‘Velemajstori bliže narodu’, u okviru koje su htjeli da nas sve natjeraju da igramo na prvenstvima gradova, a to je moglo dovesti dotle da igramo i na takmičenjima stambenih zadruga! Tada je Tolja otišao kod najvišeg sportskog rukovodstva i rekao:
‘Stanite, postoji divan način za popularizaciju šaha – simultanke s časovnicima!’
I kampanja je odmah utihnula.“
Poznati trener Viktor Željandinov prisjeća se 1953. godine, kada je bio u sovjetskoj omladinskoj reprezentaciji i pripremao se za prvenstvo SSSR-a među juniorima. To je bilo neposredno pred turnir kandidata u Cirihu. Sovjetska federacija imenovala je V. V. za trenera. Držao im je fantastična predavanja o završnicama.
U to vrijeme, omiljena zabava među dječacima bili su noćni ratovi jastucima. Jedne noći V. V. se probudio zbog buke „jastučne bitke“ i, provirivši u njihovu sobu, počeo im je tiho pričati kako treba da vole jedni druge. U sličnoj situaciji, deset godina kasnije – 1963. – Botvinik je iz svoje škole izbacio pokretača „jastučnog rata“, koji je, usput rečeno, kasnije postao međunarodni velemajstor Naum Raškovski.
Za V. V. je trenerski rad zapravo bio dio pripreme za uspješan nastup u Cirihu. Neposredno prije toga pobijedio je na važnom pripremnom turniru u crnomorskom ljetovalištu Gagri. Tom pobjedom, kao i trijumfima na turnirima na kojima su učestvovali najbolji sovjetski šahisti, V. V. je načinio prvi korak ka petogodišnjoj borbi protiv Botvinika.
Aleksandar Beljavski se prisjeća kako je protiv Smislova imao pet dobijenih pozicija zaredom, ali su sve završile – remijem!
Najkorisniji Smislovljev savjet, koji je Beljavski zapamtio za čitav život, bila je rečenica koju je ponavljao dok bi pomjerao figure prema centru: 👉 „Figure treba da stoje čvrsto!“
Foto: B. Dolmatovski
Vasilij Vasiljevič imao je svoj poseban način pomjeranja figura – doslovno ih je „uvrtao“ u polje na nekoliko sekundi! Posebno zadovoljstvo mu je to pokretanje donosilo kada bi potez bio zaista jak.
(Nastaviće se)
**********
Adrijan Mihaljčišin, velemajstor
22.novembar 2014.