14.decembra 1935. održana je prva sjednica Savjeta dječijeg Dvorca, na kojoj je govorio velemajstor M. M. Botvinik sa predlogom da se osnuje šahovski klub za mlade šahiste i da im se dodijeli adekvatan prostor za časove. Predlog Mihaila Moisejeviča naišao je na razumijevanje i kod vlasti i kod buduće administracije Dvorca. I tako, krajem 1936. godine, mladi šahisti Lenjingrada dobili su sjajan poklon: prekrasan prostor u glavnoj zgradi bivšeg Aničkovog Dvorca, sa velikom salom za zajedničke časove (ili događaje u obliku predavanja i simultanki), i dugim hodnikom za odigravanje turnirskih partija. (U posleratnim godinama, ovaj prostor je prešao u Klub mladih kosmonauta Hermana Titova, a šahisti su dobili luksuzan prostor bivšeg radnog kabineta cara Aleksandra III.) Svečano otvaranje Dvorca pionira održano je 12. februara 1937. Od tog trenutka počeli su da rade svi krugovi i sekcije Dvorca, a šahisti su već smatrani „starosjediocima“.
Prvi rukovodilac šahovskog kluba, koliko se sjećam, bio je poznati lenjingradski kandidat za majstora Aleksandar Semjonovič Budo. Među šahistima grada imao je nadimak „vječni kandidat“ zbog stalnog nedostatka sreće na turnirima višeg ranga (dva puta je igrao u finalima prvenstva SSSR-a, ali nikada nije ispunio normu majstora). Rad šahovskog kluba tada je uključivao održavanje kvalifikacionih turnira, tematskih turnira sa određenim otvaranjima za bijele i crne, pozivanje poznatih šahista grada za predavanja i simultanke, konsultativne partije, gdje je jedna grupa djece sa „mentorom“ igrala protiv druge grupe sa svojim „mentorom“.
Gosti kluba bili su i M. M. Botvinnik, G. J. Levenfiš, I. L. Rabinovič, A. P. Sokoljski, V. V. Ragozin, G. M. Lisicin i drugi. Posebno želim da istaknem ciklus predavanja o teoriji otvaranja koje je držao V. G. Zak, kasnije gotovo nepromjenjivi rukovodilac dječijeg šaha u gradu, izvanredan trener i metodičar, koji je pronašao nove forme rada na pripremi i usavršavanju mladih. Budući zasluženi trener SSSR-a, koji je u posleratnim godinama izveo takve istaknute šahiste kao što su deseti svjetski šampion Boris Spaski i stalni kandidat za titulu šampiona Viktor Korčnoj, vrlo jasno je objašnjavao zašto je neophodno samostalno provjeravati sve knjiške varijante i preporuke, i što je važno, i njega samog takođe.
Od oktobra 1937. rukovodilac šahovskog kluba postao je Samuil Osipovič Vajnštejn, odličan organizator i sjajan pedagog. Uglavnom, pravci rada kluba ostali su isti, ali Samuil Osipovič je nastavio usavršavanje sistema časova sa djecom, prelazeći sa opštih predavanja za sve zainteresovane na rad u malim grupama mladih šahista pod vođstvom šefa-majstora. Tako sam počeo da treniram kod svog „šefa“ – V. V. Ragozina.
Treba reći da je u to vrijeme posebna briga administracije Dvorca bila dječija samouprava u krugovima i sekcijama, i, naravno, u našem šahovskom klubu postojao je dječiji savjet, na koji me opšte okupljanje djece gotovo jednoglasno izabralo za predsjednika. Savjet je odobravao plan aktivnosti kluba, davao prijedloge za poboljšanje rada i pozivanje željenih „gostiju“, pratio školske rezultate članova kluba, izdavao zidni časopis i, naravno, odlučivao o prijemu i isključenju članova kluba, kao i o pitanjima discipline i reda. Nakon nekog vremena shvatio sam da „nisam na svom mjestu“ i da ovdje neću osvojiti lovorike. Tako je i bilo. Na sljedećem reizboru, po prijedlogu S. O. Vajnštejna, uklonjen sam sa mjesta „zbog neaktivnosti“. Zamijenio me na ovom „teškom“ položaju Ryžak (nažalost, ne sjećam se imena).
Godine 1938. prvakom grada među školarcima postao je Kiril Vinogradov, danas doktor istorijskih nauka, profesor i jak kandidat za majstora, a trenutno i uspješan takmičar u veteranskim turnirima. (Godine 1999. Kiril Borisovič osvojio je bronzanu medalju u poljskoj Ostravi Moravskoj, na održanom svjetskom prvenstvu za invalide – službeno nazvanom „Olimpijada-99“.) Ja sam na prvenstvu školaraca zauzeo drugo mjesto, zaostajući za Kirilom pola poena.
Jednog dana kod nas je u posjetu došao sam Mihail Moisejevič – idol ne samo mladih šahista. Naša velika soba bila je ispunjena „narodom“. Ne sjećam se teme kratkog razgovora Mihaila Moisejeviča, ali tokom njega je detaljno odgovarao na pitanja djece. Na kraju je S. O. Vajnštajn predložio da pokažem Botvinku svoju partiju iz gradskog prvenstva protiv Fime Stoljara na demonstracijskoj tabli, kako bi svi mogli čuti moje komentare i Botvinkovo mišljenje.
Pažljivo reprodukujući naše poteze u toj partiji, davao sam ocjenu pojedinim potezima i poziciji u cjelini, ponekad prateći komentare prikazom varijanti koje su potvrđivale moje tvrdnje. Sve je išlo glatko, a Mihail Moisejevič je odobravajuće pratio tok partije, povremeno ubacujući svoje komentare. Ali u jednom trenutku on je smatrao da je moj predloženi potez pogrešan i predložio svoje objašnjenje, međutim nisam se složio i strastveno sam počeo dokazivati ispravnost svog poteza. Na čast Botvinku, koji je šahovsku istinu držao najviše, brzo je ponovo izračunao varijantu i priznao svoju pogrešku. Ta epizoda mi je ostala u pamćenju za cijeli život.
(Nastaviće se)