Moskva 2012
Uzvratna posjeta
Prije Drugog svjetskog rata susreti naših šahista sa američkim igračima bili su rijetki i sporadični. Tako je, na primjer, 1925. godine na Međunarodnom turniru u Moskvi nastupio prvak Sjedinjenih Američkih Država Frenk Maršal. Godine 1937. Ruben Fajn osvojio je dva manja turnira majstora u Lenjingradu i Moskvi, a 1939. je na jednom moskovskom trening-turniru igrao Semjuel Reševski.
Poslije rata izgledalo je da se situacija mijenja. Godine 1945. odigran je radio-meč između šahista naših dviju zemalja, a već naredne godine u Moskvi je održan i meč za tablom. Imao sam priliku da učestvujem u organizaciji oba događaja i dobro se sjećam koliki im je značaj pridavan.
Vođeni su i pregovori o uzvratnoj posjeti naših šahista Sjedinjenim Američkim Državama, ali su ubrzo počeli da duvaju vjetrovi Hladnog rata.
Atmosfera Hladnog rata pogodila je i časopis „Šah u SSSR-u“, koji je sredinom 1945. godine obnovio izlaženje. Glavni urednik V. German bio je kapiten sovjetske reprezentacije u oba meča. U časopisu je posvećivao veliku pažnju šahovskom životu u Sjedinjenim Državama, a 1946. godine počeo je da objavljuje „Povijest o Polu Morfiju“, koju je upravo bio napisao šahovski majstor i talentovani književnik Jevgenij Zagorjanski, inače prvi prevodilac djela Žorža Simenona sa francuskog jezika.
Gotovo godinu dana ta je pripovijest izlazila u nastavcima, ali se za to vrijeme politička situacija u svijetu naglo promijenila.
Objavljivanje te pripovijesti proglašeno je ozbiljnom političkom greškom. Glavni urednik smijenjen je uz veliku galamu, a na njegovo mjesto postavljen je V. Ragozin.
Umjesto književnog feljtona, u časopisu se potom pojavila rubrika koja je neprestano kritikovala i omalovažavala šahovski život u Sjedinjenim Državama i, uopšte, na Zapadu.
Prvi mačići se u vodu bacaju
Poslije Staljinove smrti došlo je do izvjesnog otopljavanja odnosa između sovjetskih vlasti i Sjedinjenih Američkih Država, a među prvima su to osjetili šahisti. Ponovo su počeli pregovori o uzvratnoj posjeti sovjetske reprezentacije SAD-u.
Kao i obično, tom susretu pridavan je veliki politički značaj, pa se na pripremama reprezentacije nije štedjelo. Poslati smo u Gagru, u sanatorijum Savjeta ministara, gdje je održan pripremni turnir desetorice velemajstora. Pobjednik je bio Vasilij Smislov.
Ne sjećam se iz kog razloga u Gagri nije bilo Botvinika, a Bronštajn, koji je dvije godine ranije odigrao neriješen meč za titulu svjetskog prvaka protiv Botvinika, uopšte nije bio uvršten u reprezentaciju – upravo se u to vrijeme razveo od supruge.
Pred nama je bilo zanimljivo putovanje: najprije avionom do Pariza, zatim vozom do Avra, a odatle je trebalo da se ukrcamo na veliki prekookeanski brod „Kraljica Elizabeta“, kojim bismo doplovili do Njujorka.
Za vođu delegacije imenovan je V. Kemenov, predsjednik VOKS-a (Svesaveznog društva za kulturne veze sa inostranstvom).
Neposredno prije polaska primio nas je ministar inostranih poslova SSSR-a Andrej Višinski. Najprije je članovima reprezentacije održao uputstva o tome kako treba da se ponašamo u Sjedinjenim Državama.
– Imajte na umu – rekao je ministar – da su u Americi novinari veoma uporni. Ako budu navaljivali na vas, nemojte se zbuniti, već odgovarajte: „No comment“ (bez komentara).
Kada se razgovor bližio kraju, Višinski nam je objasnio da se pojavio problem. Američki Stejt department zahtijevao je da sovjetski šahisti daju otiske prstiju, kako je to predviđao zakon Sjedinjenih Država.
– Međutim – zaključio je ministar – mi smatramo da je to ponižavajuće za sovjetske građane i zbog toga ćemo uložiti protest.
Bilo je jasno da Ministarstvo spoljnih poslova želi da iskoristi nastalu situaciju kako bi izvršilo politički pritisak na Stejt department i da je naše putovanje dovedeno u pitanje.
Nažalost, upravo se to i dogodilo.
Nakon što smo oko sedam dana proveli u Parizu, što je samo po sebi bilo nezaboravno iskustvo, vratili smo se kući.
Da malo preduhitrim događaje, reći ću da su četiri godine kasnije Kotov i Keres krenuli na turneju po Južnoj Americi i, usput, kako bi dobili ulazne vize za Čile, sasvim mirno dali otiske prstiju.
I što je najzanimljivije, time nimalo nisu narušili svoje dostojanstvo.
Istina, vremena su se već bila promijenila.
Preokreti sudbine
Početkom decembra 1953. godine došao sam kod roditelja da majci čestitam rođendan. Povela me je u kuhinju, zatvorila vrata i briznula u plač:
– Nesreća! Otac ima rak želuca. Mora odmah na operaciju.
Nekoliko dana kasnije dogovorio sam sa poznatim hirurgom, profesorom Borisom Petrovskim (koji je kasnije postao ministar zdravlja SSSR-a), da primi mog oca u svoju kliniku.
Kada je izašao iz operacione sale, Boris Vasiljevič mi je rekao:
– Uradio sam sve što sam mogao. Sada sve zavisi od toga da li će se pojaviti metastaze ili neće.
U januaru naredne godine, dok je otac još bio u bolnici, otputovao sam u Kijev da učestvujem na Prvenstvu Sovjetskog Saveza.
Za taj turnir nisam se posebno pripremao, ali sam bio u odličnoj formi. Vjerovatno je tome doprinijela temeljna priprema koju sam prošao prije Turnira kandidata, kao i veliko iskustvo stečeno na tom takmičenju.
Osvojivši titulu prvaka države, iza sebe sam ostavio najbliže pratioce – Korčnoja i Tajmanova – sa čak poen i po prednosti. Nisam izgubio nijednu partiju, a ostvario sam čak deset pobjeda.
U čitavoj istoriji prvenstava Sovjetskog Saveza, osim Botvinika 1945. godine, niko nije postigao bolji rezultat.
Razlog za tako uspješan učinak bila je žestoka borba za prvo mjesto između mene i Korčnoja, koja se vodila tokom druge polovine turnira. Ta trka dvojice vodećih igrača dovela je do toga da sam već kolo prije kraja postao nedostižan za konkurente.
Korčnoj je obezbijedio srebrnu medalju.
Najzanimljivije je bilo to što smo upravo nas dvojica igrali jedan protiv drugog u posljednjem kolu, a Korčnoj je imao bijele figure.
(Nastaviće se)