Piše: velemajstor Igor Zajcev
Čini mi se da je, na jedan ili drugi način, sve u životu Tigrana Petrosjana bilo povezano sa šahom. I u tome nema ničeg iznenađujućeg, jer dovoljno je sagledati životni put bilo kojeg svjetskog šampiona da se uvjeriš da je to pravilo, a ne izuzetak. Petrosjan je savršeno razumio koliko revnosno njegovi nastupi prate brojni navijači, naročito iz Jermenije. Predstavljajući kako se oni raduju svakom njegovom uspjehu i proživljavaju neuspjehe, osjećao je težinu velike odgovornosti. U trenutku iskrenosti jednom mi je čak priznao: „Zavidim Miši“ (misleći na Mihaila Talja) – „on je slobodni umjetnik i može igrati kako želi“. U isto vrijeme, sam Petrosjan, posjedujući izuzetan kombinacioni talenat, o čemu svjedoče mnoge briljantne pobjede postignute u napadačkom stilu, ponekad je bio primoran da krene putem kreativnog samoograničenja, kako bi postigao stabilan sportski rezultat.
Na mene, kao svjedoka, veliki je utisak ostavljalo to s kakvim oduševljenjem su jermenske dijaspore u Španiji i Francuskoj tokom sedamdesetih godina dočekivale Petrosjana. U njegovu čast organizovani su raskošni i svečani prijemi u Madridu i Parizu, uz pozivanje ogromnog broja gostiju.
Po svojoj prirodi, Tigran Vartanovič i Rona Jakovlevna bili su ljudi izuzetno društveni i životoljubivi. Zato se kod Petrosjana na njihovoj gostoljubivoj seoskoj kući često okupljalo sjajno društvo (danas bismo rekli – boemija ili „bomond“). Pored šahovske elite, tu su stalno boravili poznati predstavnici nauke i kulture, čija su imena i danas prepoznatljiva. Na primjer, kompozitor Arno Babadžanjan, već spomenuti akademici Jurij Osipjan i Aleksandar Išlinski, radio-komentator Naum Dymarski i mnogi, mnogi drugi. Nekoliko puta mi se pružila prilika da budem među gostima u krugu tih znamenitih ličnosti, od kojih je svaka doprinijela šarmu i duhovitosti zajedničkog veselja za stolom.
Poslije obilnog i ukusnog obroka (po tom pitanju velika majstorica bila je teta Dušja, njihova stalna domaćica) nastupala je pauza. Nakon što bi se dovoljno ispričali i nasmijali, svi bi obično odstupili od stola i počeli igrati šah ili narte. Petrosjan i tada rijetko je podlegao strasti igre, vodeći tokom partije lagane razgovore i blago zadirkujući svoje protivnike. Često bi upitao nekog od svojih sunarodnika koji su pratili razgovor: „A šta misli o tome talentovani, ali vrijedni jermenski narod?!“
S tugom u srcu prisjećam se tih svijetlih slika prošlosti. Kakvo je vrijeme bez milosti! Gdje je sve to nestalo? Prošlo je, naime, samo nekoliko decenija, a od one, kako je rekao Sent-Egziperi, „luksuzne ljudske komunikacije“ nije ostalo ni traga.
Do početka XXI vijeka čovječanstvo je već naučilo mnogo toga, posebno kako prevazići prostor i zaroniti u dubine materije, ali vlast nad vremenom Bog mu nije darovao. Ipak, sve teče svojim tokom, a kako reče Blaženi Avgustin: „Vrijeme je veličina koja teži da nestane…“
Ali i u samom životu Petrosjana postojalo je mnogo privrženosti i strasti. Jedna od njih – muzika. Tačnije, to nije bio tek hobi, već strast koja je prerasla u naviku. Stalno je nešto pjevao ili slušao. Među mnogim žanrovima koji su mu bili privlačni, čini mi se da je ipak davao prednost kamernoj klasici. Ona je kao da bila vanjska pozadina, sposobna da uravnoteži njegovo promjenljivo raspoloženje. U tim godinama sa velikim zadovoljstvom sam slušao, u njegovom izvođenju, sve najmodernije hitove koje je tokom naših zajedničkih analiza stalno pjevušio.
Kako je samo Tigran Petrosjan vješto i precizno vladao riječima! Pročitajte njegove članke – svi su napisani sočnim, živopisnim i slikovitim jezikom, kompetentno i bez ponavljanja. Za iste pojmove svaki put je nalazio nove riječi, jer je bio ličnost izuzetno kreativna, unutrašnje stalno usavršavana.
A njegova društvenost! Po mom mišljenju, Petrosjan tokom cijelog života nije propustio nijednu priliku da započne razgovor sa bilo kojom osobom koju je sreo. Posebno je to vrijedilo za djecu. Kada bi takav razgovor počeo, obično bi se prilagodio svom malom sagovorniku, mijenjao glas, pravio urnebesne „facijalne grimase“, širom otvarao svoje već ogromne crne oči. Bilo je jednostavno nemoguće gledati na to ravnodušno – svi prisutni bi se kotrljali od smijeha.
Na seoskoj kući, gdje je Petrosjan provodio veći dio vremena, uvijek su boravila jedan ili dva psa i cijela mačja družina. Između njega i životinja vladalo je potpuno međusobno razumijevanje. Kada su šahovski poslovi kod domaćina išli dobro, vjerni Kefo (ogromni kavkaski ovčar) dočekivao ga je kod kapije radosnim lajanjem.
Tigrana Vartanoviča su voljeli svi koji su ga okruživali. Sjećam se s koliko topline se odnosila prema njemu domaćica teta Dušja. Gdje god bi se nalazio, čime god da se bavio – šahom ili skupljanjem markica – ona ga je svuda pratila, nudeći mu nešto ukusno. Od te brige su svi imali koristi, „pripadalo“ je, naravno, i nama, njegovim pomoćnicima. U takvim trenucima činilo se da nijedna nevolja neće dotaknuti svijet tih gostoljubivih ljudi…
Kao što je, vjerovatno, već primijetio čitalac, godine mog saradničkog rada sa velikim Tigranom Petrosjanom uglavnom su bile posvećene rješavanju sportskih i kreativnih problema. Jer takvih, vjerujte mom sada već četrdesetogodišnjem trenerskom iskustvu, kod nosilaca šahovske krune uvijek ima više nego dovoljno. Iako je posao uglavnom bio takav, bilo je i mnogo trenutaka kada je naše druženje nenamjerno izlazilo iz okvira čisto šahovskog protokola. I sada, nakon toliko godina od opisanih susreta, ja, kao običan čovjek na zalasku života, razmišljajući o osnovi osnova – duhovnoj komponenti našeg postojanja, analiziram upravo te trenutke.
Pokušavajući kroz njih odrediti odnos devetog svjetskog šampiona prema vjeri u Boga. Naravno, treba uzeti u obzir tadašnju atmosferu (70-80-te godine XX vijeka), kao i činjenicu da Petrosjan nije bio potpuno slobodan u izražavanju svojih religijskih osjećaja. Ipak, ne jednom sam primijetio da je, raspravljajući o nizu paradoksalnih životnih situacija koje ne podležu nikakvom logičkom, razumnom objašnjenju, Tigran Vartanovič često uzvikivao sa nekom nejasnom, radosnom nadom, kao da traži moju podršku: „Znaš, vjerovatno, nešto ipak postoji!“
Zanimljivo je i nešto drugo. Kada bi počinjao pričati o svojim višestrukim putovanjima u Ečmiadzin i susretima sa Katolikosom, čitava njegova priča dobijala je neki poseban, poštovan i svečani ton. Vjerovatno, upravo to, kao i mnoge druge stvari koje se ne mogu prepričati, već ih se samo može osjetiti, dozvoljava da se pretpostavi da je njegova duša bila u značajnoj mjeri spremna za susret sa Stvoriteljem…
Imao sam sreću da prisustvujem kao trener-sekundant Petrosjanu na mnogim prestižnim takmičenjima, gdje se ispisivala šahovska istorija. Stranice te istorije dobro su poznate, jednako kao što je široko proučavano i stvaralaštvo devetog svjetskog šampiona. Ali danas sam se prisjećao i mislio o njemu više kao o čovjeku koji je znao biti dirljiv i pažljiv, prijateljski i povjerljiv. O čovjeku koji je ostavio lijepu uspomenu na sebe, svijetli trag u našim životima. I možda je to čak važnije od svih šahovskih nagrada. Jer dobrota, dobro – to je takvo blago koje, kao što sada, čini se, već polako počinjemo shvatati, predstavlja glavno mjerilo Duha, koji je izvan vremena, u svojim vječnim potraga i lutanjima.