Piše: Vladimir Nejštadt
Već u rangu državnog sekretara Džejms Birns (u drugom redu, držeći pod ruku šefa sovjetskog Ministarstva spoljnih poslova Vjačeslava Molotova) učestvovao je u radu Berlinske konferencije. Prije nego što je dao „zeleno svjetlo“ – nakon nekog vremena – za meč sa ruskim šahistima, iskusni političar nije mogao da ne osigura podršku predsjednika Harija Trumana (sjedi između Josifa Staljina i novog britanskog lidera Klementa Etlija).
Čerčil u svojim memoarima prisjeća se kako je na sastanku šefova velikih sila na Krimu, tokom prijateljskog doručka, Ruzvelt rekao da u tajnoj prepisci sa britanskim premijerom naziva sovjetskog vođu „čika Džo“. Staljin se uvrijedio i ljutito upitao: „Kada mogu da napustim ovaj sto?“ Ruzvelta je spasio Birns: „Na kraju krajeva,“ obraćajući se sovjetskom lideru, rekao je, „vi koristite izraz ‘čika Sem’. Zašto onda sa uvredom prihvatate ‘čika Džo’?“ Nakon toga, Staljinu se vratilo dobro raspoloženje.
U svojim autobiografskim zapisima iz ranih 30-ih, Vertheim, koji je do tada prošao čitav Bliski istok i posjetio sve evropske zemlje, izrazio je nadu da će u bliskoj budućnosti posjetiti Rusiju, „jer ne smije propustiti priliku da prouči jedan od najzanimljivijih eksperimenata razvoja nove društveno-ekonomske formacije, koju niko prije nije pokušao da sprovede u praksi“. Ali, čini se, tada mu nije pošlo za rukom da ode u SSSR radi „proučavanja interesantnog eksperimenta“. I možda je upravo zato Moris toliko žarko želio da se posleratna posjeta američkih šahista Moskvi (na čelu sa njim, Vertheimom, kapitenom reprezentacije) i ostvari?
Denker u svom toplom osvrtu o „vitez u sjajnom oklopu“ naziva ga idealistom lijevih uvjerenja, koji je smatrao Staljina liberalom džefersonovskog tipa, graditeljem novog društvenog poretka, i blago prigovara Morisu, koji je naivno vjerovao da će meč sa sovjetskim velemajstorima skoro natjerati Trumana i čika Džo-a da zapale lulu mira. Ali tada se i u Moskvi još s nadom pratila politička situacija u SAD…
Oba predstavnika SAD (Denker i Steiner), koji su igrali u Groningenu, stigli su u Moskvu na meč posebnim letom vojnog transportnog aviona LI-2 (vozom bi zakasnili) zajedno sa sovjetskim „groningenskim“ igračima Botvinikom, Smislovim, Florom, Boleslavskim i Kotovom.
„Na aerodromu smo bili zatrpani cvijećem,“ prisjećao se Denker, „dočekali su nas veličanstveno, kao članove kraljevske porodice.“ Ostali članovi američkog tima prvo su avionom stigli do Londona, odakle su sa obale Temze krenuli na mali putnički brod „Beloostrov“ prema dalekim ruskim obalama.
Po završetku turnira AVRO, Aleksandar Aljehin podijelio je sa dopisnikom „Manchester Guardiana“ sljedeće:
„Logičan i neizbježan zaključak je da će u narednom meču biti potrebno boriti se sa predstavnicima mlađe generacije. Sa kim? Po mom mišljenju, to nije toliko važno. Niko ne može tvrditi da samo on ima moralno pravo da bude prvi izazivač za titulu šampiona. Koji od četiri meča – sa Keresom, Fajnom, Botvinikom ili Reševskim – bio bi najzanimljiviji? Teško je reći, kao što je bilo teško predvidjeti rezultate završenog turnira. Svaki od tih mladih majstora ima svoj stil i svoju šahovsku koncepciju. Svaki predstavlja složen i izuzetno zanimljiv problem za sve koji, kao i ja koji ovo pišem, pridaju značaj psihološkom elementu u šahu. Očekujem mogućnost buduće borbe, ili, nadam se, borbi.“
Iz ove izjave šampiona moglo se zaključiti da je tada planirao da odigra meč i sa Fajnom, a možda – upravo s njim prvo, kako bi se osvetio za 0:2 na turniru AVRO?
„Beloostrov“, na kojem je američka ekipa na čelu sa Morisom Vertheimom napravila transatlantsko putovanje
Kabine Vertheima i Fajna bile su jedna do druge, pa su tokom sedmodnevnog krstarenja mnogo razgovarali. Za vrijeme rata obojica su radili za pobjedu, uglavnom u Vašingtonu. Moris je tada zamolio Fajna da ga obuči u šahovskoj oblasti, i prilično ga je velikodušno plaćao – za svaki čas davao je po 10 dolara (krajem 30-ih, kad je Reuben bio bez posla, preživljavao je privatnim časovima za koje mu je plaćano samo 2,5 dolara). U jednom od razgovora na brodu „Beloostrov“ Fajn je našalio i zamjerio Morisu da je prekasno počeo da se bavi šahovskim mecenstvom.
Da, da je multimilioner Vertheim počeo ne početkom 40-ih, nego tri godine ranije – zar ne bi pomogao Fajnu nakon njegovog fenomenalnog uspjeha na AVRO-u da skupi novac za meč za svjetsku krunu? Možda bi se tada sudbina heroja moje priče (a Reuben, kao što znamo, bio je siguran da može srušiti Aljehina) drugačije odvijala, kao i čitava istorija šaha.
(Početkom 1938. Aljehin je tražio od Kape za novi meč 5200 dolara u slučaju poraza i 6800 u slučaju pobjede; „malog, ali velikog“ Flora Aljehin je obavezao da skupi 4000 dolara bez obzira na ishod hipotetičkog meča. Te sume su za Vertheima bile smiješne.)
Moris se povukao u svoju kabinu, a Reuben je još dugo stajao na palubi, iznad koje su neumorno kružili ružičasti galebovi u blijedim zrakama zalaska sunca i s tugom razmišljao o svojoj nekadašnjoj šahovskoj strasti, kada mu ni vrag nije bio strašan. Fugit irreparabile tempus – vrijeme leti nepopravljivo.
Nakon završetka svog okeanskog putovanja u Lenjingradu, američka delegacija se preselila u Moskvu avionom, gdje su ih na aerodromu dočekali predstavnici Saveznog komiteta za fizičku kulturu i sport, a svi učesnici predstojećeg meča nisu bili „groningenski“…
Može se pretpostaviti da je tokom puta do prestonice Fajn kod Lilijentala (naravno, prevodilac im nije bio potreban, jer je Andre odlično govorio njemački) dobio informacije o svojim bivšim protivnicima – s kojim je igrao u sovjetskim prestonicama 1937. godine.
Život četiri učesnika tih trening-turnira u Moskvi i Lenjingradu prekinuo je rat. Iljin-Ženevski je poginuo 1941. prilikom evakuacije iz Lenjingrada tokom napada njemačkih aviona. U istoj godini u opkoljenom Lenjingradu poginuo je Rauzer (nije igrao na pred-ratnim turnirima zbog duševne bolesti). Drugi Lenjingrađanin – Rabinovič, obolio od distrofije u opsjednutom gradu, evakuisan je 1942. u Kirov, gdje je ubrzo i umro. U istoj 1942. na frontu je poginuo Belavenec.
Tokom tih 22 dana boravka u SSSR-u (1937. godine) Fajn je odigrao 12 turnirskih partija i održao 5 simultanki, pri čemu je u jednoj od njih, u Palati pionira u Leningradu, izgubio čak od sedmorice protivnika sa crvenim maramama. A prvi sovjetski školarac koji je pobijedio slavnog američkog velemajstora (dok je ovaj održavao simultanku u moskovskoj vili Saveza pisaca na Vorovskog, tadašnjem nazivu Pokrovske ulice) bio je 14-godišnji Miša Mihalkov. Do jeseni 1946. godine, koja je bila obilježena mečevima sovjetskih i američkih šahista u Moskvi, on je već godinu dana bio zatvorenik Lefortovskog zatvora.
(Nastaviće se)