Moskva, 2014.
***********
Mladi Džonatan Svift sastavio je skup pravila kojih je obećao da će se pridržavati kad ostari:
- Ne pokazivati pretjeranu strogoću prema mladima, naprotiv, biti popustljiv prema slabostima i zabludama mladosti.
- Ne pričati previše, naročito o sebi.
- Ne slušati laskave izjave.
- Ne ponavljati stalno istu priču u istoj grupi ljudi.
- Ne dijeliti savjete svima redom, ne dosađivati onima kojima savjeti nisu potrebni.
- Ne biti gunđalo, mrzovoljan ili sumnjičav.
- Ne dozvoliti prijateljima da me hvale i uopšte — ne izazivati pažnju prema sebi namjerno.
Teško da je David Bronštajn ikada naišao na ta Sviftova pravila.
Pošto je bio potisnut u drugi plan, a zatim i u pozadinu, nikada nije uspio da se s tim pomiri.
„Mladi misle…“ — često je započinjao svoj monolog David Jonovič.
Šahisti koji su igrali s njim tokom ’70-ih i ’80-ih godina prošlog vijeka, kada je njegova praktična snaga opadala, a filozofska razmišljanja bivala sve glasnija, vjeruju da je taj njegov životni performans bio sasvim svjestan.
Jedni su ga nazivali čudakom, drugi — lukavim čovjekom sa svojim planovima, treći — neiskrenim, dvoličnim, strašno dosadnim, samoljubivim, prepredenim, egocentričnim.
Neki su koristili tada modernu riječ „ku-ku“, i značajno vrtjeli prstom kraj slepoočnice.
Govorkalo se da je to čovjek pun kompleksa, neadekvatan u ponašanju, koji nije odgovarao slici koju su o njemu sami stvorili — a njegova pažljivo dozirana otkrovenja izgledala su kao koketno produženje igre, usmjerene na izazivanje saosjećanja i divljenja.
Viktor Korčnoj je imao period kada je bio u vrlo bliskim odnosima s Bronštajnom:
„Poznavali smo se skoro šezdeset godina, ali smo cijelog života bili na ‘vi’.
Iako razlika u godinama nije bila velika, ja sam ga uvijek zvao David Jonovič, a on mene — Viktor.
U društvu svojih kolega izgledao je kao parija (odbačen), i ponašao se kao odbačen.
On je — nesrećan čovjek. Ne samo nesrećan, nego i — nevjerovatno nevješt u životu. Kao da mu je sudbina zapisala da mu ništa ne ide.
Tako je bilo decenijama — čitavog života bio je nesrećan.
Jedna jadna, šolom-alejhimovska figura.
I nije slučajno što su Smislov i Tajmanov, makar nekoliko godina, primali dostojne stipendije,
dok je on živio kao običan penzioner po starosnoj osnovi — i ništa više.
To, vjerujte mi, nije slučajno…“
Aleksandar Nikitin poznavao je Bronštajna šest decenija:
„U psihi Davida Jonoviča postojala je neka pukotina.
Vremenom se ta pukotina samo povećavala, a s godinama se naljutio na sve šahiste.
Bio je težak za komunikaciju, zaljubljen u sebe, s konstantnim refrenom:
‘Ja sam toliko dao šahu, a šahisti meni ništa nisu vratili. Ništa…’”
Vladimir Tukmakov je takođe više puta igrao i razgovarao s Bronštajnom:
„Njegove brojne ideje, njegov stil i ponašanje djelovali su mi kao čista predstava za publiku.
Iako je Bronštajn bez sumnje bio idejan i stvaralački nastrojen čovjek, njegova ekstravagancija i originalnost po svaku cijenu nisu mogle da ne iritiraju.
Želja da odgovara sopstvenom imidžu bila je za njega toliko važna, da mu je, nesumnjivo, štetila u šahu.
Siguran sam da ga je taj disbalans spriječio da se u potpunosti ostvari na sportskom planu.
Korčnoj je imao sličan disbalans, ali se s njim borio i zato je napredovao, dok je Bronštajn svoju prenaglašenu osobenost njegovao, kultivisao i ponosio se njome.
Ne bih se iznenadio da se i njegovo protivljenje šahovskom establišmentu nije temeljilo na nekoj ideji, već da je bilo dio performansa, epataže.
Ipak, priznajem — mnoge njegove ideje koje su tada djelovale kao čista ludost, zapravo su bile ispred vremena.
A ja sam tada bio suviše mlad da ih u potpunosti razumijem i cijenim.“
Lev Alburt kaže da su mu Bronštajnove ideje uvijek djelovale zamršeno i ekscentrično:
„U razgovoru je potpuno dominirao nad sagovornikom, i mnogo toga u njemu mi je djelovalo lažno, pseudooriginalno, preuveličano…”
Albert Kapengut se prisjeća da su svi njegovi razgovori s Bronštajnom zapravo bili opširni monolozi Davida Jonoviča:
„Jednom je tokom jednosatne tirade prvo iznio jedan stav, zatim ga potpuno promijenio,
a onda, uz lukav pogled prema meni, vratio se na prvobitno mišljenje.
Imao sam osjećaj kao da me testira — kao pokusnog kunića.
On je volio da se kupa u bezgraničnom divljenju prisutnih, da ga svi gledaju očarano.
Volio je da, nakon analize, izgovori neku od svojih besmrtnih rečenica, pa zatim baci pogled na prisutne i pobjedonosno napusti prostoriju.”
(Nastaviće se)