
Moskva, 2014.
***********
Zapis iz dnevnika Botvinika — „tehničke jednostavne završnice zna slabije“ — odgovarao je stvarnosti: Bronštajn je u meču izgubio tri potpuno remi završnice. Za svaki poraz davao je neko svoje objašnjenje, ali činjenica je bila očigledna: u pozicijama gdje su sa table nestajale kraljice, njegovoj bujnoj mašti je bilo tijesno, a umijeće računanja varijanti nije više igralo ključnu ulogu.
Ali, možda je najvažnije bilo nešto drugo. Trideset tri godine nakon meča Botvinik — Bronštajn, u Moskvi se igrao drugi meč za titulu svjetskog prvaka. Osvrćući se na svoju karijeru i prisjećajući se tog meča s Karpovom, Kasparov je pisao:
„Tada sam jasno shvatio: stvarnost je takva kakva jeste, i ako želiš nešto da postigneš — moraš da je uzmeš u obzir. O stvarima koje su izvan moje kontrole jednostavno ne razmišljam.“
Da je i David Bronštajn usvojio tu jednostavnu istinu, ko zna — ishod njegovog meča s Botvinikom možda bi bio drugačiji, usprkos svim Bronštajnovim manjkavostima u završnicama.
U brojnim intervjuima, člancima i izjavama ovog izuzetnog šahiste, koji objašnjavaju zašto nije pobijedio u meču, on se poziva na razne razloge. Ali pravi je, čini se, naveo tek gotovo pola vijeka kasnije:
„Mnogo puta su mi navijači i prijatelji postavljali pitanje o ‘prinudnoj prirodi’ poraza u 23. partiji meča, misleći da je postojao zavjerenički plan da mi se spriječi da uzmem titulu od Botvinika. Koliko je samo gluposti napisano na tu temu! Mogu reći samo jedno: da, bio sam pod velikim psihološkim pritiskom sa raznih strana, ali samo je od mene zavisilo — da li ću se boriti ili ne.“

A pred sam kraj života je priznao:
„U dubini duše, izgleda da ipak nisam vjerovao da mogu da pobijedim Botvinika.“
Dvije godine kasnije došlo je vrijeme za sljedeći turnir kandidata. Nekoliko dana prije početka turnira ispostavilo se da će Bronštajn morati da otputuje u Cirih bez sekundanta. To je za njega bio težak udarac: tokom posljednje decenije Boris Samojlovič Vajnštajn postao je vjerovatno najbliža osoba u njegovom životu.
Tri decenije kasnije, Bronštajn je ovako objašnjavao svoj relativni neuspjeh na tom turniru (podjela drugog do četvrtog mjesta sa Keresom i Reševskim):
„Trudio sam se da ne prekidam partije, jer nisam imao pomoćnika za analizu. Ako stalno analiziraš sam, teško je izdržati trideset kola. Ali to je samo jedna strana priče. Postoji i druga, možda još važnija. Na ovakvom turniru svakom učesniku je potrebniji ne toliko pomoćnik za analizu odloženih partija i pripremu otvaranja, koliko prijatelj s kojim možeš otvoreno razgovarati kasno uveče, podijeliti misli i utiske, a u slobodan dan otići zajedno u pozorište. Takvog prijatelja nije bilo sa mnom u Švajcarskoj, i iako sam bio sposoban da pobijedim svakog protivnika, psihološki sam bio slabiji od mnogih na početku turnira i često nisam uspijevao da ostvarim svoj kreativni i sportski potencijal.“
Pred kraj života, Bronštajn je o ciriškom turniru pisao u tekstu značajnog naslova: „Namještaljka u Cirihu“. Naveo je da su ga rukovodioci sovjetske delegacije prisilili da unaprijed pristane na remi protiv Smislova, iako je imao bijele figure. Pisao je i da Keres nije podlegao sličnim pritiscima, i, izbačen iz takta, započeo je smjelu ofanzivu protiv budućeg pobjednika turnira, koji je, međutim, uzvratio brilijantnom kontraigrom.
„Pošto sam u prethodnom kolu izgubio psihološku borbu s Gelerom, stajao sam pred izborom — da li da se borim za pobjedu po svaku cijenu (kao Keres!), ili da igram mirnu partiju,“ pisao je Bronštajn o prelomnom trenutku turnira.
„Da je to bilo danas, znao bih kako da igram, ali tada, mlad i bez ikoga da se posavjetujem, pristao sam na remi — u suštini već izborom otvaranja,“ napisao je o svojoj remi-partiji sa Smislovom. Treba, međutim, napomenuti da je u tom trenutku Smislov imao dva poena prednosti u odnosu na Bronštajna.
Bronštajn se žalio da su mu pred 13. kolo rukovodioci sovjetske delegacije govorili da mora pobijediti Reševskog. I to je i učinio, odigravši jednu od svojih najsjajnijih partija protiv Amerikanca.
Pred partiju s Gelerom, funkcioneri su mu rekli da su se dogovorili s njegovim protivnikom: ovaj će izgubiti partiju.
Bronštajn piše da je odglumio da se slaže s tim prijedlogom, ali, ne znajući koje taktike da se drži, odlučio je da jednostavno igra na remi – i izgubio. Piše i to da Geleru ustvari niko ništa nije rekao.
Najvjerovatnije je tako i bilo. Ali, zar bi poen osvojen na takav način protiv Gelera mogao da se smatra „fer plejom“?
Ponoviću: razgovori o „puštanjima“, „kompenzacijama poena na drugi način“, različiti klanovi – stvarni i umišljeni – zavjere, pisma višim instancama, obraćanja „svojim ljudima gore“, prijateljstva ne s nekim, već protiv nekoga – sve je to uvijek postojalo u sovjetskim šahovskim krugovima.
„Ne znam šta je tu stvarno bilo,“ kaže Viktor Korčnoj o ciriškom turniru kandidata. „Ali ako je Bronštajn u pravu u tim svojim kasnim optužbama, kako je onda mogao da napiše knjigu-panegirik? Zar ga nije bilo sramota: uprljali su te, Bog zna šta su ti uradili, a ti pišeš tako lijepu knjigu o turniru gdje je sve bilo unaprijed određeno. Pa kad si tu knjigu pisao – znao si i tada sve to, zar ne?“
Ko zna, možda je i sam Bronštajn o tome razmišljao kada je govorio da „ne može da podnese tu knjigu“, a na samom kraju života žalio što je uopšte pisao o „namještanju u Cirihu“.
(Nastaviće se)