Autor: Jurij Šaburov
VERZIJE O ALJEHINOVOJ SMRTI
Iznenadna smrt Aleksandra Aljehina pod ne baš sasvim jasnim okolnostima izazvala je niz različitih pretpostavki. Njihovo pojavljivanje bilo je potaknuto sumnjama u ispravnost medicinskog nalaza.
U ljekarskom izvještaju kao uzrok smrti navedena je „asfiksija usljed zapušenja disajnih puteva komadom mesa“, što je potvrđeno i prilikom obdukcije na Medicinskom fakultetu u Lisabonu. Ipak, čak je i doktor Antonio Fereira, koji je kao student prisustvovao obdukciji tijela, kasnije napisao Džordžu Koltanovskom:
„Otkud ja znam da je on zaista umro na taj način?“
Osim toga, fotografija pokojnika nije se slagala s opisom situacije koji je dao novinar lokalnog lista, koji je posjetio hotelsku sobu ubrzo nakon što je u njoj pronađen mrtav Aljehin. Istina, takve razlike mogle su nastati i iz drugih razloga, bez zle namjere. Poznato je da postoje dvije vrste fotografija preminule osobe: jedna, najvjerodostojnija, pravi se odmah za potrebe policijske istrage, a druga — s određenim „uljepšavanjem“ — za javnost i štampu, ukoliko se radi o poznatoj i uglednoj ličnosti, o kojoj će se pisati u medijima.
Ipak, autor knjige nije mogao ignorisati razne teorije o smrti Aljehina i pokušao je unijeti nešto više jasnoće u čitav slučaj, iako nije pronašao nikakve dokumentovane potvrde za bilo koju verziju.
I pojavila se jedna nit koja bi mogla povući cijelo klupko nagađanja. Naime, danas u Parizu živi vrlo simpatičan 87-godišnji gospodin čija je mladost protekla u Eštorilu. U razgovoru s jednim poznatim ruskim velemajstorom, koji je zamolio autora knjige da ne navodi njegovo ime, taj starac je rekao da je tokom Drugog svjetskog rata živio sa svojim roditeljima u Eštorilu. Njegov otac, veliki naftni preduzetnik, emigrirao je iz Rumunije u Portugal uoči dolaska njemačko-fašističkih trupa. Porodica se nastanila u Eštorilu. Tada je mladić pokazivao interesovanje za šah i uzimao privatne časove kod Aleksandra Aljehina.
Jedne večeri, kasno, mladom čovjeku zazvonio je telefon. Bio je to policajac koji je rekao da je njegov broj pronašao u adresaru osobe koja je preminula na ulici. Policajac je pretpostavio da se radi o svjetskom šahovskom prvaku Aleksandru Aljehinu i zamolio ga da hitno dođe kako bi identifikovao preminulog.
Mladić se odmah uputio na mjesto događaja i s užasom se uvjerio da je čovjek koji je nepomično ležao na pločniku zaista bio Aljehin.
Šta se dalje dogodilo s tijelom, on ne zna. Ali iz toga proizlazi da je, po nalogu nekih moćnih ljudi, policija tijelo Aljehina prenijela u hotelsku sobu i tamo inscenirala okolnosti smrti. U koju svrhu i u čijem interesu?
U potrazi za odgovorom mora se prisjetiti verzije o trovanju Aljehina u restoranu, gdje je tog kobnog večera večerao.
Priča se da je prije nekoliko godina u Eštorilu preminuo jedan od bivših konobara tog restorana. Pred sam kraj života, priznao je okupljenim rođacima da ga dugo muči krivica — zbog trovanja Aljehina u martu 1946. godine. Rekao je da mu je naređeno da stavi otrov u jelo, a naredbu su mu dali dvojica nepoznatih ljudi u civilu, koji su govorili sa stranim naglaskom. Uz otrov su mu dali i veliku sumu novca. Konobar nije odolio i izvršio je naređenje. Kada se vratio tim ljudima, dali su mu još novca i zaprijetili mu da nikome ne smije reći šta se dogodilo. Nakon toga su nestali, i konobar ih više nikada nije vidio.
Ako se prihvati pretpostavka da se sve dogodilo baš tako, tada postaje jasnije zašto je Aljehin, po povratku u hotel, iznenada preminuo na ulici.
O tim verzijama pisao je i Mihail Botvinik u članku posvećenom stogodišnjici rođenja Aleksandra Aljehina, pod naslovom „Genije ostaje čovjek“, objavljenom u drugom broju časopisa „64 — Šahovsko obzorje“ 1992. godine:
„Postojao je glas da je umro na ulici. Prije petnaestak godina, B. Podcerob mi je poslao članak iz jednog njemačkog časopisa — tamo je pisalo da portugalska policija sumnja da se šampion otrovao. Ali ako je to tačno, zašto bi poslije uzimanja otrova večerao ili šetao?“
Ali ko je izveo to zlodjelo, iskoristivši slabost i pohlepu konobara, a potom i svoj uticaj na policiju? Ko je stajao iza njih, čiju su narudžbu izvršili?
Treba dodati i to da je katolički sveštenik odbio da učestvuje u sahrani Aljehina jer je na licu pokojnika bilo tragova koji su, po njegovom mišljenju, ukazivali na nasilnu smrt. To je, vjerovatno, i razlog što je sahrana Aleksandra Aljehina bila odložena za tri sedmice.
U Eštoril je 1946. godine dolazila i delegacija FIDE, ali ništa nije preduzela zbog nejasnih okolnosti Aljehinove smrti, te se ubrzo vratila bez ikakvih zaključaka.
Napomenimo i to da je prije nekoliko godina, prilikom rušenja dotrajalog hotela „Park“ u Eštorilu, pronađena prislušna oprema instalirana u sobama — najvjerovatnije od strane portugalske policije. Dakle, gosti tog hotela bili su pod tajnim nadzorom. (Danas se na mjestu srušenog „Parka“ nalazi luksuzni hotel „Palas“.)
Dokumentovanih dokaza o ubistvu Aljehina nema, i autor knjige ne može da iznese vlastito mišljenje o tome, kako ne bi bio optužen za nametanje ničim potkrijepljenih stavova. Možda će vrijeme donijeti više jasnoće o okolnostima smrti Aleksandra Aljehina, iako su šanse za to sve manje. Što se više udaljavamo od tog tužnog datuma, to će, vjerovatno, biti teže pronaći bilo kakve zvanične potvrde onoga što se dogodilo.
(Nastaviće se)