STRAST I VOJNA TAJNA VELEMAJSTORA FAJNA – 3. DIO (16.nastavak)

Piše: Vladimir Nejštadt

Svi se smiju! Maj 1944, nakon proslave pobjednika 5. šampionata SAD-a: Arnold Denker, Albert Pinkus, Frank Marshall, Izrael Horovitz, Herman Steiner. Veliki ljubitelj ne samo šahovske već i ženske ljepote, Reuben Fajn, naravno, smjestio se najbliže šarmantnoj državnoj šampionki Gizeli Gresser.

Denker: „Jedan trenutak koji nikada neću zaboraviti… To je kad smo se vraćali kući nakon što sam osvojio šampionat 1944. godine, pobijedivši Rubija u našoj međusobnoj partiji. ‘Znaš,‘ rekao je, ostajući miran naizgled, ‘ti si uvijek stajao na mom putu.’ Bio je u pravu, i ta misao me rastužila. Fraza ‘sa takvim ‘drugom’ i neprijatelje ne trebaš’ mi je pala na pamet.“

U radiomeču SSSR – SAD, ne baš najjačem američkom majstoru Antoni Santasjeru pripala je čast da „pokriva“ poslednju, desetu tablu, i bio je osuđen na težak zadatak… Protiv njega je stajao David Bronštajn, koji je naravno pobijedio u obe partije (mada se Antoni uporno opirao oba puta do 50. poteza). To je bio početak sjajne petogodišnje serije jednog od najoriginalnijih šahovskih mislilaca, koja je završena njegovim mečom za svjetsku krunu protiv Mihaila Botvinika.
Santasjer, koji je radio kao nastavnik matematike u školi, pored šaha je volio da slika uljem i da svira klavir… Ukratko, bio je to duhovni čovek, i nakon petog šampionata SAD on je u „American Chess Bulletin“ neobično opisao Reubena Fajna, koji je ponovo zauzeo drugo mjesto:
„Fajn je tokom partije protiv Denkera očigledno ozbiljno potcjenjivao protivnika, jer ranije nije imao problema s njim. Fajn je materijalista, veoma pametan i uvjeren u sopstvenu snagu. Rekao bih da je samouvjeren čovek. Ali griješi: mnogo važniji od svakog brilijantnog uma su duhovni život, ljubav i poniznost. Jednostavno zato što su naši resursi (pa i Fajnovi) ograničeni, dok su ti izvori izvan nas – beskonačni! Materijalista se iscrpi – pravi zaljubljeni čovek će uvek biti nadahnut novom ljepotom.“

Što se tiče duhovnog života istaknutog šahiste – citiraću Freda Rejnfelda, koji je mnogo bolje poznavao junaka moje priče nego Santasier: „Fajn je fenomenalno načitan, naročito u oblastima filozofije i psihologije, obožava muziku velikih kompozitora. Pročitao je sa zavidnom temeljitošću sve knjige Dostojevskog, ali mrzi detektive… Ono što ga ponekad skreće s puta i više mu smeta nego drugima majstorima jeste njegov ne baš hladni temperament.“
Vjerovatno lirik Santasier nije sasvim ispravno procijenio Fajna kao „materijalistu“…

NOVI ZADATAK

Izvještaji o napadima prvih jedinica japanskih pilota-samoubica u zalivu filipinskog ostrva Lejte (krajem oktobra 1944. godine) odmah su strogo cenzurisani od strane američke vojne cenzure.
Zemlja nije smjela ništa znati o djelovanjima kamikaza, koja su među trupama koje su se borile za oslobođenje Filipina od japanskih militarista izazvala pravi šok. Da bi se suzbile samoubilačke napade kamikaza, koji su nanosili sve veće štete američkoj floti, bilo je hitno potrebno razviti neke zaštitne mjere i uopšte taktiku „anti-kamikaza“.
Tim zadatkom u Morzovoj grupi, preciznije u njenom novom odjeljenju za protivvazdušnu odbranu (AAORG – Anti-Aircraft Operations Research Group), bili su zaduženi Fajn i još nekoliko stručnjaka. Pretpostavlja se da su velemajstor i njegovi kolege odmah krenuli iz glavnog štaba na aveniji Konstitucije ka filipinskom ratištu, kako bi direktno u mornaričkim jedinicama prikupljali podatke za svoje analitičke izvještaje.

Naslovna strana jednog od izvještaja Fajna i saradnika o taktici djelovanja japanskih kamikaza („Memorandum o samoubilačkim napadima“) u bici za Filipine.
Iz teksta na ovoj naslovnoj stranici proizilazi da je neki dio materijala koje je pripremio poznati šahista deklasifikovan tek nakon 50 godina! Tek poslije smrti Reubena…
Zato je Denker u svojim memoarima o ratnim godinama svog prijatelja napisao tako šturo.

(Nastaviće se)