
Moskva, 2014.
***********
Zapravo, većinu partija prijatelji su „igrali“ kod kuće ili u hotelskoj sobi, a Boleslavski je jednom prilikom rekao da im je za osmišljavanje tih partija često bilo potrebno više truda nego da su ih zaista igrali.
Bronštajn i Boleslavski lako su izborili pravo da igraju na turniru kandidata.
Na turnir u Budimpešti 1950. godine, Bronštajn je otputovao sa svojim sekundantom.
Ko bi to mogao da bude, ako ne Boris Samojlovič Vajnštajn!
Sekundant Boleslavskog bio je iskusni majstor Aleksej Sokoljski.
Turnir kandidata u Budimpešti — bio je zvjezdani trenutak Boleslavskog.
Igrajući lako i bez napora, on pobjeđuje partiju za partijom.
Pred posljednja dva kola, Boleslavski vodi, ima bod više od Bronštajna.
S obzirom na lakši završetak turnira, njegova pobjeda djeluje kao sigurna.

Godine 1950. pravila za borbu za titulu svjetskog prvaka još nisu bila potpuno definisana.
Postojala je ideja da, ako aktuelni šampion izgubi meč za titulu, onda se igra trostruki meč-turnir između:
- novog šampiona,
- poraženog šampiona
- i pobjednika sljedećeg ciklusa turnira kandidata.
Naravno, da je Boleslavski pobijedio, a Bronštajn završio drugi, situacija bi bila drugačija.
Ali Vajnštajn je vjerovao da bi čak i u slučaju podjele prvog mjesta u turniru kandidata mogao da organizuje takav trostruki meč:
svjetski prvak Botvinik, Boleslavski i Bronštajn. Upravo je Vajnštajnu pala na pamet ideja kako da da šansu Bronštajnu da sustigne lidera turnira.
Za to je bilo potrebno da Boleslavski pristane na remi u posljednje dvije partije.
U tom slučaju, ako bi Bronštajn pobijedio i Štalberga i Keresa u posljednja dva kola, prijatelji bi dijelili prvo mjesto.
Dobrodušni Boleslavski pristao je na predlog, iako je njegov sekundant Sokoljski bio krajnje razočaran i to nije krio: zašto se ne bi borio za čisto prvo mjesto, tim prije što je Gideon Štalberg igrao veoma loše na turniru, a Boleslavski je imao bijele figure protiv njega.
U knjizi „Improvizacija u šahovskoj umjetnosti“, Vajnštajn dosta piše o situaciji koja se razvila pred kraj turnira, ali nijednom riječju ne pominje svoj zahtjev upućen Boleslavskom. Umjesto toga, pokušava da ponudi „logično“ obrazloženje za njegov brzi remi sa autsajderom Štalbergom, za čitaoce koji ništa ne sumnjaju:
„Zar je Boleslavski mogao da rizikuje rezultate svog veličanstvenog stvaralaštva, rezultate četrdeset dana borbe?
Šta bi mogao da dobije u slučaju pobjede — koja je uvijek povezana s velikim rizikom? Prvo mjesto.
A ako odmah napravi remi? Takođe prvo mjesto, ili u najgorem slučaju — podjela.
U pobjedu Bronštajna nad Keresom on nije vjerovao, u svakom slučaju, smatrao je to malo vjerovatnom.
A šta da je, u potjeri za pobjedom protiv Štalberga, sam pretrpio poraz? Jer, Štalberg nije baš takav velemajstor od koga se može uzeti poen po narudžbini, samo zato što jako želiš da pobijediš.
U toj remi-partiji protiv Štalberga krila se i dublja ideja:
pobjedniku turnira u Budimpešti predstojao je meč s Botvinikom, i ako pobjednika bude dvoje, onda prvo igraju meč jedan protiv drugog.
Sasvim je moguće da Boleslavski ne bi imao ništa protiv da prvo odigra meč sa Bronštajnom, da bi testirao sebe prije meča za svjetsku titulu.
To bi bila odlična priprema. Jer, ako je Boleslavski ulazio u borbu sa svjetskim prvakom, onda je protiv Bronštajna svakako trebalo da pobijedi.
Potpuno je jasno da šahisti, kada ih stave u uslove stalne selekcije, postaju sportisti koji ne misle o ljepoti šaha, niti o rješenju dramatičnih zapleta, već o broju poena, osvojenom mjestu i pravu na dalji plasman.
(Nastaviće se)