Aljehin (91.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

U godinama rata Keres je odigrao nekoliko partija sa Aljehinom, ali nije uspio da pobijedi ni u jednoj, dok je poraza imao prilično mnogo. A kada mu je 1943. godine Aljehin ponudio da igra meč, sjećajući se uslova organizatora AVRO-turnira iz 1938. godine, Keres je odbio.

To se dogodilo nakon završetka turnira u Pragu, gdje su Aljehin i Keres podijelili prvo-drugo mjesto. Govoreći o rezultatima tog takmičenja u članku „Borbeni šah 1943. godine“, objavljenom u novinama Frankfurter Zeitung i češkom časopisu Šach, Aljehin je pisao:

„…Za kraj, o mojoj igri na turniru. Po mišljenju svih šahovskih prijatelja, moja kreativna i sportska dostignuća bila su ista kao u mojim ‘najboljim godinama’. Zaista, 90% u 20 odigranih partija bez poraza – to je rijedak rezultat.

Smatram da je za najveća dostignuća u današnje vrijeme, kada je svako pretjerano ograničen svojom specijalizacijom, potrebno imati čvrstu, kao stijena, naučno utemeljenu osnovu. Uz to, neophodna je i skromnost.“

U tim godinama Aljehin je morao da nastupa i na simultankama, uključujući i naslijepo. Može se pretpostaviti da njegovi protivnici iz Trećeg rajha, među kojima su bili i fašistički generali, nisu osjećali naročito prijatno kada bi izgovorili riječi: „Predajem se.“ Njihova sujeta nije mogla da ostane neuzdrmana pri spoznaji da priznaju poraz pred ruskim velemajstorom, državljaninom okupirane Francuske.

Legenda iz tih dana kaže: jedan SS-general, koji je igrao crnim figurama tokom seanse, predao je partiju. Aljehin je zatim okrenuo tablu i predložio da se nastavi partija iz pozicije predaje. General je ponovo izgubio. Aljehin je opet okrenuo tablu i nastavio partiju od trenutka prethodne kapitulacije. Kada je general i treći put izgubio, razjaren je istrčao iz sale…

To je bila njegova, ruskog šampiona, forma otpora! Kao da je poručivao svojoj voljenoj Rusiji:
„Ja ih pobjeđujem na šahovskim tablama, a neka moj narod uništi fašiste na bojištima!“

Poslije Minhenskog turnira, Aljehin se iz Pariza na kratko preselio u Krakov, a 1942. godine je prešao da živi u Pragu. Na sve moguće načine trudio se da ograniči kontakte sa fašistima i izbjegne njihovu kontrolu.

Krajem 1942. godine Aljehina je zadesila bolest – šarlah, i 24. decembra je primljen u bolnicu u Pragu. Nemajući sredstva za život, ubrzo je bio prinuđen da napusti bolnicu i da učestvuje u raznim nastupima i turnirima – jer bi ga Nijemci mogli lišiti obroka i bonova za hranu.

Kako se prisjećao Jiří Podgorný, dugogodišnji Aljehinov prijatelj preko pisama i dvadeset godina glavni urednik časopisa „Československý šach“, tokom rata Aljehin je u Čehoslovačkoj „živio i nije živio“, jer je stalno bio na putovanjima. U relativno kratkom periodu (od 18. decembra 1942. do 4. maja 1943), održao je 32 simultanke u raznim gradovima te zemlje, u kojima je odigrao ukupno 1115 partija sa sljedećim rezultatom: +916 pobjeda, –73 poraza i =126 remija.

U Varšavi je pobijedio Bogoljubova u mikromeču, bio je prvi na Praškom i Velikonoćnom (uskrsnjem) superturniru, i podijelio 1–2. mjesto sa Keresom na meč-turniru u Salzburgu…

Zanimljiva su sjećanja Podgornog o znanju Aljehina stranih jezika:

„Sa Aleksandrom Aleksandrovičem smo obično razgovarali na ruskom, a u društvu gdje ne svi poznaju ruski — na njemačkom… U Brnu, češki, njemački i jevrejski šahisti, organizovani u tri velika kluba, živjeli su vrlo složno i posjećivali sva tri kluba…

Na ruskom je Aljehin govorio sa moskovskim izgovorom: skušno, što, kada sa aspiriranim ‘g’…

Od djetinjstva je govorio francuski onim govorom koji je tada bio poznat u „visokom društvu“. U tom pogledu nije se nimalo razlikovao od junaka romana „Rat i mir“ L. N. Tolstoja.

Život u Parizu od 1923. godine pa skoro do smrti, kao i prihvatanje francuskog državljanstva, poboljšali su to znanje — može se reći da je govorio francuski tečno.

Odlično je znao i njemački jezik. Njegove poznate knjige New York 1927 i Auf dem Wege zur Weltmeisterschaft bile su napisane na njemačkom. Samo je izgovor imao sa akcentom. Posebno mu nije polazilo za rukom da pravilno izgovori njemačko grleno „k“. Na primjer, riječ Kartoffel je izgovarao sa „k“ kao u ruskoj riječi kartofelj („krompir“).

Gramatičkih grešaka na njemačkom, tipičnih za Slovene (kao što je loše razlikovanje der, die, das), nije pravio.

I na kraju, Aljehin je vrlo dobro znao engleski jezik i slobodno se izražavao na njemu…

Šahovske publikacije Aljehin je čitao na svim jezicima…

(Nastaviće se)