STRAST I VOJNA TAJNA VELEMAJSTORA FAJNA – 2. DIO (5.nastavak)

MORAO SAM DA SE OSLONIM SAMO NA SEBE

Piše: Vladimir Nejštadt

Klasik američke književnosti Tomas Vulf je 30-ih godina prošlog vijeka ovako pisao o glavnom megapolisu svoje zemlje:
„Njujork – to je centar kulture i profinjenosti, ovdje ima svega što poželiš, ako imaš novca. Prema onima bez novca, ovaj grad je surov.“

U džepovima mladog Reubena Fajna često nije bilo ni centa. Nagrade za pobjede na turnirima u blic i ubrzanom šahu u oba kluba – „Maršalu“ i „Manhattanu“ – bile su prosto smiješne – 2–3 dolara. Nekih dana, Reuben je morao da računa samo na činiju besplatne supe koju su dijelili iz vojnih kamiona. Za to je trebalo stajati u beskrajno dugom redu – Velika depresija ostavila je bez sredstava za život stotine hiljada Njujorčana, skoro svaki treći radno sposoban čovjek u ovom megapolisu tada je ostao bez posla…

„Mladi Fajn“, piše Denker u jednoj od svojih autobiografskih knjiga, „imao je izuzetan intelekt, završio je koledž sa 18 godina. Svi smo znali da će uspjeti, na ovaj ili onaj način. Pitanje je bilo – kada i u kojoj oblasti. Do sredine tridesetih već se snažno nametnuo kao jedan od najperspektivnijih šahista. Smatrao sam da je od svih američkih majstora tada upravo on imao najrealnije šanse da postane svjetski prvak.“

Fajn je takođe to mislio. Inače, igra ne bi bila vrijedna truda: samo ako bi osvojio svjetsku krunu, mogao bi se baviti isključivo šahom u Novoj Engleskoj, koja se teško oporavljala nakon krize s kraja dvadesetih i početka tridesetih.

„U suštini“, dijeli Fajn u „Strasti prema šahu“, „za Ameriku je i sam pojam ‘šahovski profesionalac’ bio nešto čudno. Koliko znam, jedini Amerikanac koji je mogao da živi od šaha bio je Frenk Maršal, i to mu je uspijevalo samo zahvaljujući uticajnim prijateljima koji su za njega osnovali šahovski klub. Kežden, koji je jedno vrijeme važio za najjačeg šahistu zemlje, pokušao je da živi od šaha nekoliko godina, pa je odustao.“

Jednom prilikom, u jednom intervjuu, Reuben je sa tugom pomenuo talentovanog igrača Artura Dejka, koji je, prema njegovim riječima, trebalo da dostigne najviše visine:
„Kao mornar, Dejk nikada nije ozbiljno proučavao šah, oslanjao se isključivo na svoj prirodni talenat.“

Fajn je pretpostavljao da je tokom četiri godine (od početka tridesetih) Dejk bio prinuđen da se hrani samo grožđem, nakon čega je napustio igru, jer mu je – kako je rekao – grožđe dosadilo do zasićenja.

Godine 1986, 76-godišnji veteran američkog šaha Artur Dejk bio je ovjenčan titulom međunarodnog velemajstora od strane FIDE – za zasluge iz prošlosti. Još kao tinejdžer, Artur je postao mornar trgovačke mornarice i obišao Japan, Kinu, Filipine… Šahom se zainteresovao veoma kasno – tek sa 17 godina. Ali već pet godina kasnije pobijedio je na turniru u Pasadeni samog Aleksandra Alejhina – prvi Amerikanac kome je to pošlo za rukom!

Arnold Denker piše:
„Prvi put sam igrao s Fajnom na omladinskom turniru 1930. godine. Iako se ne sjećam ko je tada pobijedio u našem meču, nikada neću zaboraviti da je za prvo mjesto bila obećana burad marinirane haringe! To objašnjava zašto je Artur Dejk igrao tako dobro na tom turniru – haringa kao nagrada unijela bi raznolikost u njegov jelovnik, čiju osnovu tokom godina depresije činilo zeleno grožđe.“

Mladi ambiciozni momak iz Istočnog Bronksa nije imao ni uticajne prijatelje ni pokrovitelje. Šahovski funkcioneri, kako se kasnije prisjećao, nisu mu dali ni centa…

O tome kako se pripremao za osvajanje šahovskih visina, o velikim savremenicima od kojih je učio, Fajn prilično detaljno govori u svojoj autobiografskoj knjizi:

„Moje prodiranje u tajne šaha počelo je intenzivnim igranjem za tablom. Kvalitetne šahovske literature na engleskom jeziku tada je bilo veoma malo. Nekoliko knjiga Maršala i Kapablanke bilo je isuviše osnovno… Nakon Pasadene počeo sam mnogo marljivije da proučavam šah. Zbog toga sam morao da se udubim u literaturu na njemačkom jeziku – i naučio sam njemački…

‘300 partija’ Taraša predstavile su mi velikog šahistu koji je sistematizovao klasično šahovsko razmišljanje… Ali bio sam svjestan da on ne ide u korak s razvojem savremenog šaha. Poslije Taraša, okrenuo sam se hipermodernistima, prije svega Retiju i Nimcoviču. ‘Majstori šahovske table’ i ‘Moj sistem’ (obe knjige Fajn je kasnije preveo na engleski – V.N.) pomogle su mi da napredujem ka razumijevanju šahovskih istina…

Kod Nimcoviča sam pronašao mnogo toga što nijedan drugi majstor nije bio u stanju da objasni – naročito principe igre u stiješnjenim i zatvorenim pozicijama…
1930–1932 bile su godine najvećih uspjeha Aljehina, i upravo sam njegovim partijama prvo posvetio pažnju. U njima sam pronašao takvu širinu, snagu i originalnost – ono što niko drugi nije imao. Posebno me impresionirala duhovita opaska Tartakovera iz 1925. godine:
„Lasker je bio svjetski prvak, Kapablanka – svjetski prvak, a Aljehin igra kao svjetski prvak.“

U to vrijeme još su buktale žustre rasprave o nevjerovatnom rezultatu meča iz 1927. godine između Kapablanke i Aljehina. Posebno u Manhentenskom šahovskom klubu, koji je Kapablanka učinio svojim domom još od prvih godina vijeka.

Takođe sam razmišljao o tome da sam već bio sposoban da pobijedim Aljehina u ubrzanom šahu, ali da me je, s druge strane, Kapablanka – u onih nekoliko partija koje sam s njim odigrao – u blicu nemilosrdno nadigravao…

Kada sam se udubio u proučavanje partija meča Aljehin – Bogoljubov iz 1934. godine (za našu knjigu koju sam pisao zajedno s Fredom Rejnfeldom), došao sam do dubljeg razumijevanja Aljehinove igre – i velemajstorske igre uopšte. Primijetio sam da je Aljehinova igra s godinama postajala manje precizna, dok se to kod Laskera i Kapablanke nije moglo uočiti. Istovremeno, Aljehin je bio originalniji od bilo kojeg od svojih prethodnika. Počeo sam da shvatam da postoje različiti tipovi šampiona i različiti tipovi velemajstora.

(Nastaviće se)