STRAST I VOJNA TAJNA VELEMAJSTORA FAJNA (REUBENA FINE-a) (3.nastavak)

PIše: Vladimir Neištadt

Deset godina kasnije, boraveći u SSSR-u, Fajn će održati jednu simultanku simultanke u Moskovskom domu pisaca. Najbolji šahisti među sovjetskim piscima (među njima i prvokategornik Vladimir Nejštadt) uspjeli su tek neznatno da „očupaju“ stranog voditelja simultanke, koji je pobijedio u 22 partije, izgubio 2 i jednu remizirao. Kako je pisalo u listu „64“, na tom „večernjem događaju prisustvovali su, osim Fajna, velemajstor A. Lilijental, majstor V. Alatorcev (učesnici moskovskog trening-turnira s mladim Amerikancem), te predsjednik turnirskog komiteta N. Zubarev.

Poslije igre koja je gotovo protekla u jednom pravcu, učesnici simultanke i dio gledalaca prešli su u salu za bankete, gdje su stolovi već bili bogato postavljeni crvenom ribom i raznim delikatesima, pomiješanim s raznovrsnim alkoholnim pićima. Podignute su čaše za zdravlje rukovodstva zemlje na čelu s velikim Staljinom, zatim za zdravlje prekookeanskog gosta, nakon čega je velemajstor održao prigodan govor (govorio je na njemačkom, a prevodio, najvjerovatnije, Vladimir Nejštadt, koji se inače specijalizovao za prevode Behera i drugih njemačkih pjesnika – V.N.). On je istakao izvanrednu igru sovjetskih majstora i isto tako izvanrednu organizaciju trening-turnira (mada kakve je sve pohvale tada Fajn iznosio o šahovskom sistemu u Sovjetskoj Rusiji, na 4. Moskovski međunarodni turnir, planiran za 1938, ipak nije bio pozvan, a i sam turnir se nije održao jer je glavnog organizatora Kriljenka samljela mašina „Velikog terora“) i na kraju rekao:
– Mene nimalo ne iznenađuje što su bivši svjetski šampion Emanuel Lasker i tako veliki velemajstor kao što je Lilijental izabrali da žive u Sovjetskom Savezu. Ovdje su šahistima stvoreni izvanredni uslovi za plodotvoran rad.

„VEĆ VIDITE VIŠE NEGO MARŠAL“

Usput, čim je tada Fajn stigao u SSSR iz Amsterdama (gdje je pripremao svjetskog prvaka Evea za revanš-meč s Aljehinom koji je žudio za povratkom krune), prvo je posjetio Laskera, koji je sa suprugom Martom živio u petospratnici u Velikom Spasogljiniščevskom sokaku (u narednim godinama u toj zgradi se dugo nalazila redakcija lista „Sovjetski sport“). Veliki šahovski borac dočekao je Reubena, kako je on kasnije rekao u „Izvestijama“, „u odličnoj formi, zadovoljan svojim životom“. Dr Lasker, zaključio je Fajn, „konačno je našao spas od materijalnih briga i sada se mirno bavi matematikom. Dugo smo razgovarali.“ Ostaje samo da se nagađa – o čemu. Ali očigledno je da iskusni Lasker mladom gostu nije rekao da je u pismu šahovskom rukovodiocu Kriljenku od 4. marta 1935. godine tražio dozvolu da „otprilike dvije godine (taj rok je u martu 1937. već isticao, a više od dvije godine Emanuel, izgleda, nije ni računao da će ostati u Moskvi) dovrši jedno naučno-istraživačko djelo“. U istom pismu Lasker je postavio i veoma važno za sebe uslov: „Svoje veze sa inostranstvom želim da zadržim i u slučaju da dobijem pravo da ovdje (u SSSR-u – V.N.) živim. Na primjer, želio bih da imam potpunu slobodu putovanja u inostranstvo.“ Tom se „potpunom slobodom“ Emanuel i Marta nekoliko mjeseci nakon Fajnovog posjeta i poslužiše, napustivši SSSR zauvijek…

Nije li Fajn prepoznao da su Emanuel II i njegova supruga već pakovali kofere? A ako je to i osjetio – zar je o tome mogao govoriti dopisniku glavnog sovjetskog lista…

Čest gost tada kod bračnog para Lasker bio je i Petar Mussuri, koji im je, nema sumnje, pričao kako se u sovjetskom društvu sve više širi atmosfera straha, prevodio jezive uvodnike u „64“ i „Šahmaty v SSSR“ s naslovima poput „Satrimo neprijatelja!“ („kontrarevolucionarnu trockističku bandu prezrenih i podlih narodnih neprijatelja“)…

Godine 1934. u Cirihu, na banketu povodom završetka velikog međunarodnog turnira, Aleksandar Aljehin je, stojeći s čašom u ruci, s poštovanjem pogledao prema sijedom gospodinu s karakterističnim profilom, lako prepoznatljivim svim poklonicima Kaise, i gotovo nježno rekao:
– Lasker je bio moj učitelj, i bez njega ja ne bih postao ono što sam postao.

Laskera je svojim učiteljem smatrao i Fajn. Sve što je iz njegovog pera izašlo o Emanuelu II, napisano je s velikom toplinom.
Reuben je čitavog života pamtio kako mu je Lasker jednom rekao, još dok je bio bezbradi mladić, dok su nešto analizirali za tablom: „Vi već vidite više nego Maršall.“ Čuo je to od velikana baš u „Maršalu“, klubu s kojim je Fajna vezivalo mnogo toga i iz kojeg je, uostalom, i zakoračio u svijet Velikog šaha…

Prvi moskovski međunarodni turnir, 1925. godina. Bogoljubov protiv Laskera, partiju prati Kriljenko.

Deset godina kasnije, 11. marta 1935, šahovski vođa obratiće se pismom (s oznakom „tajno“) vođi svih naroda, u kojem će zatražiti da se odobre „sljedeće mjere u vezi s Laskerom“:

Izaći mu u susret i dozvoliti mu da ostane u SSSR-u sa suprugom koliko god želi.

Predložiti CIK-u SSSR-a da mu dodijeli zvanje „zaslužnog umjetnika“ i da mu se za čitavo vrijeme boravka u SSSR-u isplaćuje penzija od 1000 rubalja mjesečno…

Kriljenkov zahtjev Politbiro CK VKP(b) je razmotrio brzo – već osam dana kasnije – i najviši partijski areopag je odlučio: „Dozvoliti Em. Laskeru da ostane u SSSR-u sa suprugom, na rok po njegovoj želji, uz zadržavanje prava da putuje u inostranstvo radi učešća na međunarodnim šahovskim turnirima.“
Ostale Kriljenkove molbe Politbiro je odbio (jedini šahista kome je dodijeljeno zvanje „Zaslužni umjetnik“ bio je legendarni kompozitor studija Aleksej Troicki).

Odluka kremaljskih „vođa“ o Laskeru sazrijevala je u vrijeme kada se u Bjelokamenoj održavao II Moskovski međunarodni turnir. Sa članovima organizacionog odbora Emanuel II je komunicirao isključivo preko prevodioca – u učenju „velikog i moćnog“ nije napredovao ni trunku. I odjednom je 67-godišnji bivši šampion progovorio ruski – u radio-reportažama Vadima Sinjavskog! Tajna je otkrivena mnogo kasnije. „Lasker je pisao tekstove svojih nastupa na njemačkom – prisjećao se Sinjavski, već kao doajen radio-novinarstva – mi bismo ih prevodili na ruski, ali riječi smo pisali latiničnim slovima. Bivši šampion bi revnosno učio tu ‘mješavinu’ i hrabro je izgovarao pred mikrofonom!“

Bilo je u tome nešto dirljivo. Primoran da napusti domovinu nakon dolaska Hitlera, Lasker je nastojao da postane što manje stranac u zemlji koja mu je pružila utočište.
…1. maja 1936. veliki šahista je, uprkos lošem zdravstvenom stanju, čitav dan proveo na počasnoj tribini na Crvenom trgu. Mudrac, filozof, nije mogao a da ne osjeti zloslutnu sličnost idolopoklonstva. Tamo, u Njemačkoj – čovjeku s brčićima, ovdje, u SSSR-u – čovjeku s brkovima…

Prema riječima Fajna, „Lasker je bio uravnotežen džentlmen i genije igre bez ikakve pripreme“.

(Nastaviće se)

https://chesspro.ru/_events/2011/neistadt1_enc.html