Genna Sosonko: David Sedmi (15.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Za vrijeme ručka kod Aptona Sinklera, pisčeva žena počela je da osporava neko mišljenje Ajnštajna. Uznemirena tom „drskošću“, Ajnštajnova supruga uzviknula je:
„Kako možete? Moj muž je najveći um savremenog svijeta!“
Na to je domaćica mirno odgovorila:
„Ali on ne može znati sve!“

Ah, kad bi se tako ponašali i oni oko Bronštajna…
U stvarnosti, misli koje je iznosio velikan igre bile su za njih jednako značajne kao i njegovi planovi na šahovskoj tabli. Toliko su mu povlađivali i išli uglas s njim, da su nehotice doprinijeli stvaranju Bronštajnovog osjećaja vlastite veličine i nepogrešivosti.

Kad se majka Devika žalila što njen sin nikada nije stekao visoko obrazovanje, neko ju je pokušao utješiti:
„Vi želite da David postane student? Zar ne vidite da je on već profesor?“

On sam se stidio svog porijekla, dalekog od moskovskog ili peterburškog, sa odlascima u Veliku salu Konservatorijuma, Puškinov muzej, Ermitaž ili Filharmoniju.

Stidio se i činjenice da zbog rata nije stekao visoko obrazovanje.

Nedostatak fakultetske diplome doživljavao je bolno, i kompleks „nedoučenog“, uprkos velikom znanju koje je stekao samostalnim učenjem, ostao je kod Bronštajna do kraja života.

Dok je još bio vrlo mlad, i dok je s Botvinikom imao koliko-toliko pristojne odnose, David ga je zamolio da se zauzme za njega kako bi bio primljen na pedagoški institut.

Mihail Mojsejevič mu je priredio pravi ispit:
Hoćeš li položiti prijemne? Hoćeš li redovno dolaziti na predavanja? Hoćeš li savladati program?
Devik je iskreno odgovarao da će biti teško — šah mu uzima sve vrijeme.

„U tom slučaju biće mi teško da vam pomognem“, prisjećao se tog razgovora Botvinik, ne pominjući Bronštajna po imenu.

Uprkos Botviniku, koji je tvrdio da svjetski šampion mora biti visoko obrazovan čovjek, Bronštajn, koji je odustao od planova da stekne visoko obrazovanje, kasnije je govorio da visoko obrazovanje ništa ne znači, i da njegovo prisustvo nije ni najmanje neophodno za osvajanje najviših vrhova u šahu.

Život je pokazao da je Bronštajn bio u pravu: među onima koji se u XXI vijeku bore za titulu svjetskog prvaka nema nikoga ko ima visoko obrazovanje, a za mnoge je i školovanje bilo više simbolično nego stvarno. Međutim, šezdeset godina ranije izjave tog tipa zvučale su gotovo kao svetogrđe.

Mihail Bejlin se prisjeća:
„Kada sam rekao Bronštajnu da još nikada nije bilo svjetskih prvaka bez visoke stručne spreme, Devik je reagovao veoma bolno: ‘Nikada nije bilo, kažeš? Nije bilo — pa biće!’, ponavljao je.“

Taj razgovor desio se proljeća 1951. godine na Cvetnom bulevaru u Moskvi, za vrijeme meča Bronštajn–Botvinik.
Ali put ka meču za titulu svjetskog prvaka počeo je za Davida Bronštajna tri godine ranije.

Godine 1948. mladi Bronštajn je pobijedio na međuzonskom turniru u švedskom Saltšebadenu. Pripreme pred turnir David je proveo zajedno sa Isakom Boleslavskim. Tokom takmičenja prijatelji iz djetinjstva, Izja i Devik, zajedno su analizirali odložene pozicije i pripremali se za partije: među njima nikada nije bilo tajni.

U važnoj partiji protiv Saboa, Bronštajn je upotrijebio teoretsku novost koju je osmislio Boleslavski, i mađarski velemajstor nije ni izašao iz otvaranja.

„Ja sam s Boleslavskim prijatelj još od predratnih prvenstava Ukrajine“, prisjećao se David Bronštajn.
„Možda zato, igrajući na turnirima, nikad se nismo osjećali kao konkurenti, čak ni kad smo se ozbiljno borili za prvo mjesto — kao na primjer u Budimpešti 1950. godine.
Skoro sve naše turnirske partije završavale su se remijem. Ne zato što smo se dogovarali — ne, to nismo voljeli — ali nije bilo ni neke posebne žeđi za borbom.“

(Nastaviće se)