Aljehin (90.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Odgovarajući tada na pitanja novinara, bivši svjetski šampion izjavio je da je „spreman da igra uvijek i u svakom trenutku. Sve zavisi od podrške kubanskih vlasti u ovom pitanju i prijedloga doktora Aljehina“. Kapablanka je uputio pismo pukovniku Jaime Marinu, zaduženom za sportska pitanja u vladi Kube. U njemu je izrazio spremnost da odigra meč s Aljehinom i želju da mu izađe u susret kako bi se izvukao iz okupirane Evrope. U pismu je predložio da meč počne 1. januara 1942. godine, a do tada da se uspostavi kontakt sa svjetskim šampionom, dogovore uslovi susreta i omogući obojici učesnika vrijeme za pripreme.

Jedno od najvažnijih pitanja bila je problematika nagradnog fonda. Kapablanka je smatrao da će 15 hiljada dolara biti dovoljno.

Govoreći o troškovima boravka učesnika meča, Kapablanka je stavio u prvi plan interese Aljehina, izjasnivši se za to da se njemu isplaćuje 15 dolara dnevno, a sebi 10. Takođe je predložio da se plati Aljehinovo putovanje u Ameriku, dok je on sam od te stavke odustao. Kapablanka je tražio da se što prije utvrdi tačna lokacija svjetskog šampiona i da mu se olakša dolazak na Kubu, ako bude saglasan s predloženim uslovima.

Međutim, nikakav odgovor od Marinea nije uslijedio. U martu 1941. godine Aljehin je u Lisabonu potvrdio svoju saglasnost da se pregovara o revanš-meču. Nažalost, kubanska vlada odbila je da finansira i Aljehinov dolazak na Kubu i sam meč. Lično Kapablanka nije imao takve finansijske mogućnosti…

Kao rezultat, revanš-meč dvojice genijalnih šahista, koji je mogao postati sjajan događaj u istoriji šaha, nikada nije odigran. Dana 8. marta 1942. godine Kapablanka je preminuo u Njujorku.

Početkom 1941. godine Aljehin se obratio njemačkim okupacionim vlastima sa zahtjevom za dozvolu da otputuje u Portugal. U odgovoru mu je ponuđeno da najprije napiše članak o istoriji šaha za novine Pariser Cajtung, i tek nakon ispunjenja tog uslova dobio je dozvolu za put.

U Portugal je Aljehin stigao u aprilu 1942. godine. „…Izgledao je vrlo ostario, više nije imao onaj nekadašnji veličanstveni izgled ni prodoran pogled“, prisjećao se Francisco Lupi. „Aljehin je ponovo počeo da puši, što nije radio tokom prethodne posjete.“

Došao je sam, bez supruge. Grace Wishaar je ostala u Francuskoj i uputila se u Dieppe, želeći da sačuva vilu koja joj je tamo pripadala, zajedno s bogatom kolekcijom slika i drugih umjetničkih predmeta. Postojala je velika prijetnja da izgubi tu imovinu — na obali Lamanša bile su raspoređene njemačke trupe koje su se pripremale za invaziju na Englesku. Kako se kasnije ispostavilo, fašisti su uspjeli da opljačkaju kuću Grace Wishaar.

Ubrzo se pojavila nova opasnost. Zbog prekida odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke, Grace kao američka državljanka mogla je biti izložena represijama. Zabrinuti Aljehin bio je prinuđen da se obrati njemačkom predstavništvu u Lisabonu. Obećano mu je da će njegova supruga biti zaštićena od progona, ali mu je ponovo postavljen uslov — predloženo mu je da učestvuje na takmičenjima koja je organizovao „Šahovski savez Velike Njemačke“. Tako je Aljehin, koji je dotad izbjegavao kontakte s njemačko-fašističkim vlastima, doveden u položaj njihovog taoca i putem ucjene uvučen u šahovske aktivnosti Trećeg rajha.

Zajedno s Nijemcima, u tim takmičenjima učestvovali su i šahovski majstori iz okupirane i neutralne Evrope. Ime svjetskog šampiona, naravno, podizalo je ugled tih turnira.

U avgustu 1941. godine Aljehin se vratio u Pariz i u svom stanu na adresi 11-bis, rue Chécher, prvi put je pročitao u novinama Pariser Cajtung članak pod naslovom „Jevrejski i arijevski šah“ potpisan njegovim imenom. U članku nije bio samo promijenjen naslov, već su u tekst unijete velike izmjene koje su mu dale nacistički karakter. U njemu se veličao aktivni „arijevski“ stil igre i osuđivao „jevrejski“ defanzivni način igre koji se oslanja na greške protivnika.

Taj samovoljni čin bacio je Aljehina u očaj. Ali, da istupi sa demantijem u fašistima okupiranoj Francuskoj — nije bilo moguće.

Tek tri godine kasnije, kada se našao u Španiji, uspio je javno da se odrekne nacističkih stavova koji su mu bili pripisani. Međutim, do tada je nesrećni članak već bio preštampan u novinama u Holandiji, Njemačkoj, Engleskoj, SAD-u, dajući Aljehinovoj ličnosti sliku antisemitizma.
To, naravno, ni u kom slučaju nije odgovaralo stvarnosti. Aljehin je imao dobre odnose s mnogim jevrejskim šahistima — Osipom Bernsteinom, Salo Flórom, Andorom Lilienthalom, Savelyjem Tartakowerom… Rado je s njima komunicirao, pomagao savjetima, a kada je trebalo, i novcem. O tome je autor ove knjige imao prilike da čuje od Flora i Lilienthala.

Prikladno je prisjetiti se da je u Aljehinovom članku „Naša smjena“, objavljenom u pariskim novinama Posljednje vijesti 1. i 30. decembra 1933. godine, predviđao „potpuno izuzetnu šahovsku budućnost za 19-godišnjeg Njujorčanina Reubena Finea“, polagao nade u Flora, Euwea, Mikenasa, Botvinnikа… O kakvom antisemitizmu se tu može govoriti!

Ali, ko je 1941. godine iskrivio tekst Aljehinovog članka i dao mu nacistički ton?

Postoji pretpostavka da je to učinio šahovski urednik lista Pariser Cajtung, austrijski majstor i zadrti nacista i antisemita Theodor Herberts, koji je u sličnom tonu pisao o Flóru i Fineu.

U septembru 1941. godine Aljehin je učestvovao na Minhenskom turniru. Preživljena emocionalna stanja i dvogodišnja pauza u nastupima nisu prošli bez posljedica. Igrao je ispod svojih mogućnosti i podijelio drugo-treće mjesto sa švedskim majstorom Erikom Lundinom. Prvu nagradu, s prednošću od poen i po, osvojio je švedski majstor Gösta Stoltz, dok je četvrti bio Efim Bogoljubov. U periodu 1941–1943. to je bio jedini slučaj da je neko bio ispred Aljehina.

U septembru 1942. godine pobijedio je na tradicionalnom turniru u Minhenu i osvojio još jednu titulu — šampiona Evrope. Drugo mjesto zauzeo je Paul Keres.

O visokom nivou Aljehinove igre u tom periodu mogu se steći utisci na osnovu fragmenata dviju partija koje su navedene u završnom dijelu knjige.

Boraveći na teritorijama koje su bile pod njemačkom okupacijom, Aljehin je učestvovao još na sedam turnira. Na četiri je zauzeo prva mjesta, a na tri je dijelio prvo-drugo. Te pobjede ostvarivane su u konkurenciji velemajstora kao što su Keres, Bogoljubov, Semisch i drugih najjačih evropskih šahista.

(Nastaviće se)