Genna Sosonko: David Sedmi (14.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Kolege koje su ga poznavale u to vrijeme pričaju isto.

Viktor Korčnoj:
„Imao je mnogo čudnih osobina – isprva prirodnih, kasnije namještenih. Bronštajn je shvatio da je zbog toga zanimljiv i počeo da njeguje te svoje čudnovatosti, pa je zato razgovor s njim bio zanimljiv, ali i veoma iscrpljujuć: uvijek je težio tome da, ako ne šokira, onda bar iznenadi slušaoca.“

Jurij Averbah smatra da je bio jedan provincijski dječak, koji je postao idolom mase ljudi koji su ga gledali s divljenjem, očekujući od njega mudre zakljuičke, počeo da govori o svemu i svačemu kao da je stručnjak:
„A dječak je zapravo genijalan samo u jednoj oblasti. Ali shvata da mora da govori nešto značajno, ne može da ponavlja ono što svi već misle. Kod Davida je to poprimilo iskrivljen oblik. To se odnosilo bukvalno na sve, počevši od naizgled najbezazlenijih stvari. Ako bi svi krenuli u jednom pravcu, on bi išao u drugom. Ako su svi naručivali kafu, on bi tražio čaj – i obrnuto. Ako bi svi tvrdili da je turnir veoma jak, on bi govorio da ne zna šta to uopšte znači, i tako dalje.“

Mark Tajmanov smatra da Bronštajn, osim u šahu – gdje je zaista bio veliki – nije imao osnove da sebe smatra poznavaocem i drugih oblasti:
„Pretjerana pažnja koja mu je tada ukazivana, kasnije mu je učinila medveđu uslugu i nanijela štetu njegovoj šahovskoj karijeri.“

Sam Bronštajn tvrdio je drugačije. Sledeći princip da je ponekad bezbjednije da te vide u iskrivljenom ogledalu, govorio je da je nosio masku kako bi mu bilo dopušteno ono što drugima nije bilo:
„Čak sam sebi izmislio jednu šaljivu, pomalo čudnu crtu ponašanja – uvijek sam se šalio, slatko se osmjehivao, kao da mi ništa nije teško… To nije moj karakter, to je prije bila forma zaštite.“

Iako je ponavljao da je samo igrao ulogu čudaka, originala i čovjeka koji nije „iz ovog svijeta“, postavlja se pitanje – da li su mu ta prerušavanja zaista bila potrebna? Ili je ulogu toliko prigrlio da se u njoj i izgubio? Jer, granica između čovjekove prave prirode i uloge koju igra ponekad se izbriše – i to čak i za samog glumca: čovjek postane ono što želi da izgleda, i na kraju to zaista i postane.

Pada na pamet roman Džozefa Helera, gdje se daje primjer besmislene birokratske logike, tajanstvenog vladinog pravila prema kojem:
„Svako ko za sebe kaže da je lud – zapravo to nije, jer samo osoba pri zdravoj pameti može doći do takvog zaključka.“

U njemu su se na iznenađujući način miješale iskrice originalnih misli, filozofskih otkrovenja, ponekad i uvida, s gunđanjem, dosadnim ponavljanjima i otvorenim besmislicama. Razmišljajući o stvarima koje nisu imale veze s njegovom profesijom, često je prelazio granice svoje sopstvene kompetencije.

Sokrat, posjetivši poznate političare, govornike i umjetnike, primijetio je:
„Svi oni griješe u jednoj osnovnoj zabludi: pošto svako od njih odlično zna svoj posao, misli da je mudar i u svim drugim oblastima.“

Ova osobina, na koju je ukazao grčki filozof, nerijetko se sreće i kod šahista koji su postigli uspjeh: nadmoć, dokazana u specifičnom misaonom nadmetanju, stvara osjećaj da se ta nadmoć prenosi i na druge oblasti.

Izjednačavanje pojmova „pametan čovjek“ i „izvanredan šahista“ uobičajeno je.
Tako, recimo, Benedikt Sarnov piše o Botviniku:
„Da nije bio pametan, zar bi mogao postati svjetski šampion u šahu?“

Okruženje takvog čovjeka često dodatno učvršćuje tu iluziju: zar može neko ko nadmašuje sve druge u procesu koji zahtijeva intenzivan mentalni rad – da ne posjeduje jednake sposobnosti i u drugim oblastima?

Nažalost – može. Jer šah je specifična, veoma specifična oblast moždane aktivnosti, koja nije nužno povezana s bilo čim drugim.

(Nastaviće se)