STRAST I VOJNA TAJNA VELEMAJSTORA FAJNA – KAKO JE JUGOSLOVEN VASJA PREPREČIO PUT AMERIKANCU REUBENU (1.nastavak)

PIše: Vladimir Nejštadt

Jedan od pobjednika AVRO-1938, možda i najčuvenijeg turnira svih vremena, dao je svoj doprinos u uništenju podmorničke flote Trećeg rajha i u odlučujućim bitkama protiv militarističkog Japana.
Skoro čitav Drugi svjetski rat, ovaj izuzetni šahista i teoretičar bavio se analitikom u tajnoj grupi naučnika pri Mornarici SAD, o čemu svjedoče materijali koji su ekskluzivno stavljeni na raspolaganje autoru ChessPro-a od strane Centra za mornarička istraživanja (CNA) u Aleksandriji (predgrađe Vašingtona).

KAKO JE JUGOSLOVEN VASJA PREPREČIO PUT AMERIKANCU REUBENU

Malo su zakasnili tog kišnog dana na voz za Lenjingrad mladi ruski književnik Nikolaj Čukovski i kod njega u gostima, u vikendici u predgrađu, američki pisac Dos Pasos, čiji romani tada (krajem 20-ih godina prošlog vijeka) još nisu bili dostupni ruskom čitaocu.
Da prekrate vrijeme do sljedećeg voza, odlučili su da svrate u stanični bife – uz kriglu piva i skromnu užinu u vidu kiselog graška i crnog hljeba. Uz zadovoljstvo su pili pjenušavo piće i živahno razgovarali. Jednako živahno, za susjednim stolom, razgovaralo je društvo mladih ljudi, od kojih je jedan – milicionar u uniformisanoj košulji i s naganom za pojasom – povremeno bacao poglede prema piscima.

„I primjetio sam“, prisjećao se kasnije Nikolaj Kornejevič, „da ti pogledi uznemiravaju Dosa Pasosa. Nervozno je pogledavao čas u milicionera, čas u mene. Ja, zauzet teškim poslom – sastavljanjem engleskih rečenica u glavi – dugo nisam obraćao pažnju na njegovu zabrinutost.

I odjednom,“ nastavlja memoarista, „milicionar je ustao od svog stola i krenuo ka nama. Dos Pasos je, zveckajući stolicom, skočio na noge. Lice mu je problijedilo.

– Izvinjavam se – rekao mi je milicionar, trudeći se da bude što učtiviji. – Moj kofer je na prozorskoj dasci…

Zaobišao je naš sto i uzeo kofer. Dos Pasos, još uvijek ne shvatajući, stajao je na svojim dugim nogama, spreman na sve.

– Izvinjavam se… izvinjavam se… – ponavljao je milicionar, dodirujući šapku.

Tek kada je izašao, stegnuvši platneni kofer pod pazuhom, Dos Pasos je konačno sve shvatio, zarumenio se i sjeo nazad. I tek tada mi je postalo jasno koliko mu se naša zemlja činila strašnom i koliko se u njoj osjećao usamljenim i bespomoćnim.“

Deset godina kasnije, još jedan poznavalac Menhetna, mladi američki velemajstor Reuben Fine (Fajn), došao je u SSSR da učestvuje na dva pripremna turnira. I njemu se ova zemlja učinila strašnom – kao i njegovom zemljaku Dosu Pasosu.

Jedan od junaka trilogije Džona Dosa Pasosa „SAD“, Džo Vilijams, uveče je „ponekad išao na Menhetn i igrao šah u Mornaričkom klubu“. Sam pisac – temeljni istraživač Njujorka – sasvim sigurno je navraćao i u najčuvenije šahovske klubove tog najvećeg megapolisa – Menhetnski, Maršalov – i mogao je sasvim lako posmatrati kako stalni gost tih klubova, Rubi (Reuben) Fajn, ređa pobjede u blic i rapid partijama protiv svih redom. Uz rijetke izuzetke, o čemu će još biti riječi…

Mnogo kasnije, u intervjuu za časopis Chess Life, velemajstor će reći da je bio u SSSR-u za vrijeme čistki, kad su, prema glasinama, dnevno strijeljali i po hiljadu ljudi. Prisjetiće se i čovjeka koji ga je pratio, a koji je ubrzo nakon što je on, Fajn, napustio Rusiju, bio strijeljan. Prisjećajući se tog putovanja i u autobiografskoj knjizi Strast prema šahu, Fajn je sa tugom primijetio da su sovjetski majstori, iako ljubazni za tablom, zazirali od toga da ga posjete u hotelu – da s njim porazgovaraju, druže se, pričaju o svakodnevnim stvarima…

Ime čovjeka koji ga je tada pratio Fajn nije naveo, a bio je to Petar Mussuri, nadareni novinar i sastavljač šahovskih problema. Pošto nije bio sovjetski državljanin, već podanik Grčke, u časopisu Šah u SSSR-u i u listu 64. Šah i dame u radničkom klubu, mogao je da se pojavljuje samo kao spoljni saradnik…

Kao stranca, bilo je lakše poslati Mussurija na turnire u inostranstvo. Te „inostrane ture“ skupo su ga koštale. Po scenariju koji je osmišljen u službi što je zemlju držala u gvozdenom stisku, Mussuri je, navodno, u Parizu primio 10.000 dolara za finansiranje kontrarevolucionarne trockističke organizacije u Sovjetskom Savezu. Navodno je njen član bio Budu Mdivani (u to vrijeme zamenik predsjednika Sovnarkoma Gruzije), koji je, prema dokumentima montiranog slučaja, navodno naložio Petrovci Ani Petrovni, da zamoli sina da u francuskoj prijestonici preuzme pomenutih 10.000 dolara. Očigledno su se „scenaristi“ iz NKVD-a uhvatili za Mussurijevo putovanje u Pariz po završetku Notingemskog turnira 1936. godine. Inače, na tom putovanju Mussuri je pravio društvo pobjedniku Notingema Mihailu Botviniku (o čemu piše sam Mihail Moisejevič u svojoj knjizi Ka ostvarivanju cilja).

Mussuri je uhapšen 20. marta, dva dana prije nego što je Fajn stigao u Lenjingrad. Ko zna, možda su organi upravo to i čekali, ne usuđujući se da hapse Petra dok je u Moskvi boravio njegov štićenik – američki gost čiju su posjetu pompezno propratili glavni sovjetski mediji, Pravda i Izvestija (da ne pominjemo šahovsku štampu). U narednim godinama sovjetska štampa je posvetila toliki nivo pažnje od Amerikanaca koji nisu iz državnog vrha možda samo još jednoj – kovrdžavoj Anđeli Dejvis, članici CK Komunističke partije SAD.

Petar Mussuri, rođen 1911. godine, strijeljan je 1. avgusta 1937. godine. Mjesto sahrane – Donsko groblje.
Na istom tom groblju nalazi se i grob njegove majke, Ane Petrovne Mussuri (koja je do hapšenja radila kao maserka-kozmetičarka u jednoj moskovskoj poliklinici), koju su, pored učešća u kontrarevolucionarnoj organizaciji, optužili i za špijunažu. Strijeljana je 31. jula – dan prije svog starijeg sina.

Mlađi sin, Nikolaj Mussuri, rođen 1919. godine, takođe je bio optužen za pripadnost kontrarevolucionarno-trockističkoj organizaciji i za špijunažu. Po presudi Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR-a dobio je tzv. 2. kategoriju – što je značilo 10 godina logora. Njegova dalja sudbina ostaje nepoznata…

Ana Petrovna i Petar Mussuri rehabilitovani su istog dana – 24. decembra 1957. godine.

Dana 5. marta 1937., list Pravda, izvještavajući o dolasku Fajna u Moskvu, predstavio ga je kao jednog od najvećih savremenih šahista. A bilo mu je tek 22 godine…
Kada je koju godinu ranije Fajn poslao pismo rukovodstvu Svesavezne šahovske sekcije, sa molbom da ga uključe u tada još planirani 2. Moskovski međunarodni turnir, organizacioni odbor, na čelu s Nikolajem Grigorjevim, nije čak ni odgovorio mladom Amerikancu. S druge strane, istu takvu molbu uvažili su kada ju je uputio Jugosloven Vasja Pirc…
Ispada da je tada u sovjetskim šahovskim krugovima Vasja imao veću reputaciju nego Reuben!

(Nastaviće se)