Aljehin (89.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

A kasnije je na održanom sastanku učesnika AVRO-turnira razmatrano pitanje o osnivanju „Kluba osmorice najjačih“, od kojih bi svaki imao formalno pravo da izazove svjetskog šampiona na meč pod uslovom da obezbijedi nagradni fond od 10 hiljada dolara.

U periodu od 1938. do 1940. godine kod Aljehina se pojačala nostalgija za Otadžbinom. O tome je sam pisao, između ostalog, majstoru Abramu Isaakoviču Rabinoviču, koji je držao časove u šahovskoj sekciji u Domu sportova „Krila Sovjeta“ u Moskvi. Rabinovič je ta pisma čitao svojim učenicima. Takvih pisama je bilo četiri ili pet, kako se sjećao u razgovoru s autorom knjige tadašnji polaznik te sekcije Nikolaj Nikiforovič Stepanov, danas kandidat za majstora šaha i kandidat tehničkih nauka.

U prepisci s A. Rabinovičem, Aljehin je govorio o svom životu u inostranstvu i nastupima na turnirima, priznajući da mu je dosadilo da bude u inostranstvu i da bi želio da se vrati u Rusiju. Molio je Rabinoviča da se zauzme za dobijanje dozvole da se Aljehin vrati u Moskvu. Rabinovič je obilazio razne organizacije, ali su ga svuda odbijali.

Sljedeći nastup Aleksandra Aljehina bio je na Osmim olimpijskim igrama u Buenos Ajresu. Ova posljednja predratna olimpijada održavala se od 24. avgusta do 19. septembra 1939. godine uz učešće 27 ekipa. Aljehin, kao i ranije kapiten ekipe Francuske, sastao se s njom u glavnom gradu Argentine, nakon završetka turneje po Južnoj Americi.

Održavanje Olimpijade bilo je zasjenjeno viješću o napadu Njemačke na Poljsku i objavom rata agresoru od strane Engleske. Dio ekipa se povukao iz takmičenja. Na vijest o ratu posebno su emotivno reagovali svjetski šampion Aljehin i velemajstor Tartakover. Aljehin je nastupio na radiju i u štampi s pozivom da se bojkotuje njemačka ekipa. Da igraju protiv šahista Njemačke odbile su reprezentacije Francuske, Poljske i Palestine.

Učestvujući na Osmoj olimpijadi, Aljehin je odigrao 16 partija, od kojih je u 9 ostvario pobjedu, a 7 završio remijem. Ova olimpijada bila je suđena da postane posljednja u njegovoj sportskoj biografiji. Ukupno je na pet Svjetskih šahovskih olimpijada odigrao 72 partije. U 43 partije donio je pobjedu svojoj ekipi, a samo je u 2 pretrpio poraz. U preostalih 27 mečeva partija je završena remijem.

Nakon završetka Olimpijade, Aljehin je učestvovao na dva manja turnira — u Montevideu i Karakasu, gdje je zauzeo prva mjesta, ne izgubivši nijednu partiju.

Pred njim je bio povratak u Evropu, već zahvaćenu plamenom Drugog svjetskog rata. Ali tamo, u Francuskoj, bio je njegov dom…

Godine teških iskušenja

Vijest o skorom dolasku svjetskog šampiona u Lisabon, u januaru 1940. godine, izazvala je veliko uzbuđenje među portugalskim šahistima. U luci su Aleksandra Aljehina i njegovu suprugu Grace Wishaar dočekali deseci nasmijanih ljubitelja šaha. Svi su željeli da upoznaju genijalnog velemajstora, da čuju njegova utiska o putovanju po Južnoj Americi i da dobiju autogram.

„…Aljehin je ostavljao utisak kralja koji je bio na vrhuncu svoje slave“, prisjećao se šampion Portugala Francisco Lupi. „Bio je to visok čovjek, plemenitog držanja i veoma srdačan. Portugalski šahisti bili su prosto očarani njegovom ljubaznošću – bilo da ih je učio, savjetovao ili igrao svoje briljantne egzibicione partije…“

Aljehin se sa suprugom smjestio u hotelu u malom ljetovalištu Estoril, nedaleko od Lisabona. Međutim, tu je boravio svega dvije sedmice. U to vrijeme, Francuska je bila u ratu s fašističkom Njemačkom i Aljehin je požurio nazad u Pariz. Vjerovao je da i sa 47 godina može biti od koristi francuskoj vojsci kao prevodilac.

U biografiji Aljehina, to je bio drugi rat protiv Nijemaca. Kao rezervni potporučnik, stupio je u službu vojne obavještajne službe.

U junu 1940. godine, kada je francuska vlada potpisala sporazum s Njemačkom o primirju, Aljehin se nalazio u Arkašonu, u blizini Bordoa. Izgledalo je da postoji mogućnost da se napusti zona okupirana od strane Nijemaca i da se stigne do Marseja, gdje bi mogao da dobije otpust iz vojne službe.

Međutim, Aljehin je odustao od tog plana i vratio se u Pariz, gdje je počeo da radi kao šahovski kolumnista u listu Pariser Cajtung. Tada mu se javila i ideja da ipak odigra revanš-meč s Kapablankom u Južnoj Americi, s namjerom da tamo i ostane. Dana 23. jula 1940. kubanski konzul u Marseju poslao je telegram u Havanu, u kojem je obavijestio da Aljehin traži ulaznu vizu za Kubu, radi meča s Kapablankom.

(Nastaviće se)