
Moskva, 2014.
***********
Šezdeset godina kasnije, Bronštajn je mogao satima da priča o ratu, vatiranim jaknama, vojničkim čizmama od vještačke kože, teškom radu, gladi i hladnoći. Živio je u kancelariji građevinske firme, spavao na stolu, hranio se na suvo, nije se naspavao. Posljednje se, međutim, lako moglo objasniti: noćima je Devik marljivo proučavao partije starih majstora i analizirao varijante Kraljevog gambita, zapisivao ih sitnim rukopisom po iscijepanim tapetama i komadima kartona.
U proljeće 1944. godine, učestvovao je na svom prvom prvenstvu SSSR-a. Kada je iz Staljingrada stigao u Moskvu, nosio je izblijedjelo platneno odijelo, nekadašnje zelene boje, i gotovo svakodnevno mu je predsjednik Sportskog komiteta prijetio da ga neće pustiti na scenu — bilo ga je sramota pred publikom.
Ali te prijetnje nisu imale efekta: Devik jednostavno nije imao drugu odjeću. Jednog dana odlučio je da ode u Boljšoj teatar. Kada se pred blagajnicom pojavio u vatiranoj jakni i vojničkim čizmama, nije ga pustila ni da uđe na prag. Taj mali ožiljak ostao je na površini njegovog izuzetno osjetljivog ega.
Iako je dvadesetogodišnji Bronštajn na turniru zauzeo jedno od posljednjih mjesta, privukao je pažnju stilom igre i pobjedom nad samim Botvinikom. Na sljedećem prvenstvu zemlje Devik osvaja treće mjesto — ogroman uspjeh! Nije samo rezultat ostavio utisak, već i stil njegovih pobjeda: Bronštajn je igrao dinamično i agresivno, ne bojeći se da koristi oštra otvaranja, uključujući i svoj omiljeni Kraljev gambit.
Usprkos izuzetnom talentu koji je Bronštajn posjedovao, njegova zvijezda možda nikada ne bi zasjala da u to vrijeme nije stekao moćnog zaštitnika: Boris Samojlovič Vajnštajn, pukovnik NKVD-a, bio je na čelu svesaveznog šahovskog odsjeka.
Prisustvo „čvrste ruke“ na vrhu nije tako rijetka pojava, naročito u totalitarnim režimima. To se, naravno, ne odnosi samo na šah, već i na druge vidove sporta ili umjetnosti, u zavisnosti od interesovanja patrona.
Glavni zaštitnik sovjetskih šahista bio je komesar pravde Nikolaj Kriljenko — ljubitelj šaha i alpinizma.
U Njemačkoj Trećeg rajha takva ličnost bio je gauleiter Poljske Hans Frank, koji je obožavao muziku i šah i pomagao je tokom rata mnogim šahistima, uključujući Frica Semiša, Efima Bogoljubova i Aleksandra Aljehina.
Kada se predsjednik sveunionog šahovskog odsjeka i zamjenik načelnika Glavne uprave za odbrambenu izgradnju pri Ministarstvu odbrane SSSR-a, Boris Vajnštajn, službeno zatekao u Staljingradu, zatekao je potpuno neprilagođenog, polugladnog, oskudno obučenog mladića koji je buncao o šahu. Prepoznavši Devikov ogroman talenat, Vajnštajn je isposlovao njegov premeštaj u Moskvu i postao mu pokrovitelj i zaštitnik.
Iako je sam Vajnštajn, prisjećajući se tog vremena, skromno primijetio: „Nisam baš mnogo za njega učinio. Samo sam ga, koristeći službeni položaj, povremeno hranio dok je trajao sistem s obrok-karticama“ — to je bila tek mala kap u moru onoga što je David Bronštajn dugovao svom zaštitniku. Vajnštajn mu nije pomagao samo materijalno, već ga je i vodio kroz život.
To je bilo vrijeme kada su putovanja u inostranstvo zavisila od apsolutne „čistoće“ podataka iz lične ankete. Engleska, Švedska, Finska, Čehoslovačka, Jugoslavija, Mađarska, SAD… Šta znači ova lista zemalja koje je, u godinama nakon rata, posjetio jedan nečlan partije, Jevrejin bez partijske knjižice, sa rodbinom u inostranstvu i ocem koji je osuđen kao „neprijatelj naroda“, može da shvati samo neko ko je tada živio u Sovjetskom Savezu.
(Nastaviće se)