Dva miliona i 300 hiljada litara vode za „zelenog monstruma“ (2.nastavak)

Piše: Vladimir Nejštadt

Viktor Mardl – šahista sa štakama i briljantnim umom

Dodajmo: Viktor Mardl nije bio običan čovjek. Rođen 1929. godine, u djetinjstvu je teško obolio od dječje paralize, što ga je učinilo invalidom – čitavog života se kretao uz pomoć štaka i ortopedskih pomagala. Usprkos svemu, početkom pedesetih diplomirao je matematiku na Koledžu Hrista u Kembridžu.

Usput je nastupao za univerzitetski šahovski tim u godišnjim tradicionalnim duelima sa Oksfordom, gdje ga je i zapazio Hjui Aleksander, tada već glavni kriptolog Velike Britanije.

Vjeran svom principu da u svijet dešifrovanja uvodi prvenstveno šahiste, Aleksander je još 1952. godine zaposlio Mardla u GCHQ-u. I u toj tajanstvenoj službi, Mardl je ostvario impresivnu karijeru, o kojoj će više riječi biti u nastavku.

Što se tiče njegove šahovske karijere, 1957. godine je ostvario najbolji rezultat na britanskim prvenstvima, završivši na 8. mjestu.

Fragment fotografije učesnika Prvenstva Britanije 1957. godine

U prvom redu krajnji lijevo je budući šampion Štefan Fazekaš, zatim desno od njega su Mardl, Aleksander i Stjuart Milner-Bari. Krajnji lijevo u drugom redu je Baruh Vud, izdavač čuvenog časopisa Chess… (Fotografija je iz septembarskog broja Vudovog časopisa te godine.)

U Istkotu, jedan dio regruta bio je smješten u svojevrsnom „porodičnom domu“ na adresi Lajm Grouv 72, nadomak njihove baze.

„Bilo je vrlo zgodno, tamo sam veoma srećno živio dok se nisam preselio u Čeltnem“, prisjeća se Tomas Kroudi u svojim memoarima. Prema njegovim riječima, uskoro se u njihovom odjelu pojavilo još nekoliko novajlija, među njima i Norman Makleod.

O njemu piše:

„Bio je i šahista i mađioničar, član Magijskog kruga (The Magic Circle).“
Dodajmo: bio je aktivni turnirski šahista i darovit kompozitor šahovskih problema, kome je posmrtno dodijeljena titula velemajstora-kompozitora.

Mnogo zanimljivih detalja o Makleodu (koji je, naravno, takođe regrutovan u GCHQ od strane Hjua Aleksandera) doznao sam još 1980-ih putem klasične poštanske prepiske sa Polom Valoom, Britancem koji je sredinom te decenije uređivao The Problemist. Njegov dobar prijatelj, tada već penzionisani saradnik tajne službe, vodio je problemsku rubriku u tom časopisu.

U jednom pismu, napisanim uredno plavom hemijskom olovkom, Pol, koji je odlično govorio ruski, ispričao je da se Norman još kao školarac u Glazgovu sprijateljio s lokalnom zvijezdom – mađioničarem-manipulatorom Temom Šepardom, vlasnikom poznate prodavnice trikova. Od njega je naučio majstorije s kartama, a kasnije je postao i član Magijskog društva, osnovanog u Londonu još 1905. godine.

Veče čiste magije u Istkotu

Koliko je bio vješt, opisao je i Kroudi, prisjećajući se jedne večeri u internatu za dešifrovače „Svakeli“ u Pembruku, gdje je Norman imao svoj krevet:

„Jedne večeri, Norman nam je, meni i mom prijatelju Alanu, pokazao nekoliko izuzetnih trikova s kartama.
Jedan nas je posebno oduševio: trebalo je da izvuče kartu koju smo izabrali i vratili u špil – a on nam je bio okrenut leđima. Prvi put je pogodio. Drugi put se učinilo da je pogriješio.
Praveći se zbunjen, prelistao je cijeli špil, ali te karte nije bilo.
Zatim je protresao špil i – iz njega je izletjela minijaturna verzija naše izabrane karte.
‘Nije ni čudo što je nisam mogao naći’, rekao je.
I ponovio trik, opet s neuspjehom, dok na kraju nije stavio špil na sto, ispod debele stolnjake, i izvukao jednu po jednu kartu – ukupno 51 – ne pogađajući.
Na kraju, rekao je: ‘Ovo mora da je ta’, i ispod stolnjaka izvukao veliku verziju naše karte.
Nemam pojma kako je to izveo, a sjedio je od nas manje od jednog metra udaljenosti!“

Šahisti i dešifrovači – zaboravljeni Aitken

Zanimljivo, Kroudi u svojim izvanrednim memoarima nije spomenuo Džejmsa Aitkena, još jednog Škota. I to ne matematičara, već doktora klasičnih nauka, koji je 1938. godine odbranio disertaciju u Edinburgu o sunarodniku – Džordžu Bjukenenu, profesoru Univerziteta u Koimbri, kojeg je Lisabonska inkvizicija osudila za jeres 1551. godine.

Tokom čitavog Drugog svjetskog rata, dr. Aitken je radio u Stanici X, konkretno u baraci broj 6, i razvio je svoj jedinstveni stil dešifrovanja Luftwaffeove Enigme, koji je ušao u kriptološke anale pod nazivom „Aitkenizam“.

Nakon rata, Aitken je prebačen iz Bletčlija u Istkot, a zatim i u Čeltnem. U kojoj funkciji – o tome se u anglosaksonskim izvorima pravi bespotrebna misterija. A gdje bi drugo mogao da radi jedan od heroja operacije „Ultra“, ako ne u dešifrovačkom odjelu GCHQ?

Jasno kao dan – bio je jedan od najbližih saradnika Hjua Aleksandera.

Šampioni Škotske – 1953.

U aprilu 1953., Škoti Aitken i Makleod otputovali su u Edinburg na šampionat Škotske.

  • Džejms Aitken, koji je prvi put osvojio titulu još 1935., ponovo je ubjedljivo pobijedio – 8 poena iz 8 partija!
  • Norman Makleod je podijelio drugo i treće mjesto.

Njegova mini partija protiv tadašnjeg šampiona sa „repom“, kako ju je šaljivo nazvao autor, sigurno će nasmijati čitaoca…


Norman Makleod – Armins Lerhs

Sicilijanska odbrana, varijanta B71

1. e4       c5  
2. Nf3      d6  
3. d4       cxd4  
4. Nxd4     Nf6  
5. Nc3      g6  
6. f4       Bg7  
7. e5       dxe5  
8. fxe5     Ng8?      (Umjesto toga, bolje je bilo 8...Nfd7)
9. Bb5+     Kf8??     (Bolje bi bilo 9...Bd7)
10. Ne6+    1-0

U jesen 1953. godine, nedugo nakon ovog šahovskog nastupa, Norman Makleod je preletio Atlantik – kako bi stažirao u tek osnovanoj Agenciji za nacionalnu bezbjednost (NSA), američkom pandanu britanskog GCHQ.

Zanimljivo je da se ta „stažiranja“ neočekivano produžila na najmanje tri godine…

(Nastaviće se)

https://chesspro.ru/thesaurus/neishtadt_net_nichego_tainogo