Piše: Vladimir Nejštadt
13. oktobar 2025.
Čime se bavila britanska šahovska bratija u špijunskom Centru za vladine komunikacije?
Zašto se budući velemajstor-kompozitor Komins Mensfild obratio za pomoć vođi Trećeg rajha?
Kako je izgledala neuspješna partija Jefima Bogoljubova na turniru „Staunton-100“ u Čeltenhemu, i šta je prećutao svom prijatelju Fjodoru Bogatirčuku, nestavši istovremeno s njim iz glavnog grada Generalne gubernije?
I – otkrivanje tajni neobične dvije kule, zgrade otporne na vazdušne napade, u kojoj su nevidljivu službu obavljali dvostruki šampion Ostrva Hjui Aleksander i odjeljenje „H“ koje mu je povjereno na decenije.
NAJČUVANIJE GRADILIŠTE U MAGLOVITOM ALBIONU – NADOMAK KOTSVOLDSKIH BREGOVA
Izgledalo je da će to biti još jedan uobičajen, uspavljujući godišnji sastanak šahovskog kluba Čeltenhema (banjskog gradića u grofoviji Glosteršir, 175 km od Londona).
Ali okupljene je – kako je javio regionalni nedjeljnik „Gloucestershire Echo“ – zatekla vijest:
„Uskoro će se u grad na stalno naseliti nekoliko poznatih britanskih šahista iz Ministarstva spoljnih poslova, uključujući gospodina K.H.O’D. Aleksandera (bivšeg šampiona Velike Britanije) i dr Dž. Ajtkina! Redovni članovi kluba su klicali od sreće zbog najavljenog pojačanja tako istaknutim igračima!“
Da pojasnimo – radilo se o sredini oktobra 1950. godine. I podrazumijevalo se da će pomenuta „pojačanja“ biti zaposlena na jednom od objekata koji su se tada nevjerovatnim tempom gradili na zapadnoj ivici grada, u zelenoj zoni u blizini Kotvoldskih bregova (koji se protežu oko 100 km duž lijeve obale rijeke Severn, najduže u Britaniji).
Oko gradilišta danonoćno su dežurali krupni zaštitari, a po obodu žičane ograde i metalnih stubova bilo je postavljeno toliko kamera da ni jež ne bi neopaženo prošao.
I najnaivniji vojnik gradilišnog bataljona, recimo neki gospodin Pitkin, shvatio bi da se u predjelima Okli i Benhol kod Čeltenhema ne gradi nikakva ispostava Ministarstva spoljnih poslova, već nešto misterioznije, možda čak i važnije od MI6…
TAJNA KOJU JE OTKRILO NOVINARSKO PERO
Široj javnosti je još dugo bilo nepoznato da se na rubu banjskog grada smjestio GCHQ – Centar vladine komunikacije, specijalizovan za radioelektronsku špijunažu i sajber-bezbjednost Ujedinjenog Kraljevstva.
Konkretno, javnost je za GCHQ saznala tek u maju 1976., kada su britanski novinar Dankan Kempbel i Amerikanac Mark Hozenbol objavili članak „Prisluškivači“ u londonskom nedjeljniku Time Out. Nakon toga, Hozenbol je protjeran iz Britanije zbog „nanošenja štete državnim interesima“.
Iako je GCHQ formalno podređen Ministarstvu spoljnih poslova (kao i MI6), nije dio Forein ofisa.
50 ZGRADA ZA TAJNI GRAD
Do sredine 1953. godine, strogo čuvano gradilište je bilo gotovo. U naseljima Okli i Benhol izgrađeno je više od 50 objekata. Tamo su se uselili stručnjaci za radio-presretanje, koji su do tada radili u predgrađu zapadnog Londona – u Istkotu (Midlseks, istorijska grofovija).
U vrijeme rata, tu se nalazila tajna ispostava Bletčli Parka pod kodnim imenom HMS Pembroke V.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, ta lokacija je postala glavno okupljalište najvrednijih kadrova Vladine škole kodova i šifara (GC&CS) – poznate po razbijanju njemačkih Enigma šifri, kao i japanskih i italijanskih kodova.
Baš 1946. godine, to takozvano „društvo ljubitelja golfa, sira i šaha“ (duhoviti nadimak za GC&CS, odnosno Station X-10) preimenovano je u GCHQ.
Na koga je stavio opkladu glavni britanski kriptolog dok je sastavljao svoj tim — i neobičan kartaški trik Normana Makleoda, člana „Magijskog kruga“
Tokom svih ratnih godina, u Pembruku je bez prestanka radilo čak 110 elektromehaničkih mašina „The Bombe“, koje su, što je zanimljivo, dobile ime po starinskom sladolednom desertu „Bombe glacée“. Na prvi pogled, te mašine su ličile na metalne biblioteke, dugačke tri, a visoke dva metra. Impozantne uređaje opsluživala je stotinu tehničara i čak osam stotina „vrena“ – pripadnica ženskog odreda Kraljevske mornarice – u ispostavi Istkot.
Isti ti tehničari i djevojke su, po završetku Drugog svjetskog rata, u potpunosti demontirali te mašine za dešifrovanje (koje su kreirali Alan Tjuring i Gordon Velčmen). Najpametnije među „vrenama“ bile su zadržane da upravljaju dva preostala „Kolosa“, teškim i naprednim elektronskim računarima prebačenim iz Bletčli Parka u Istkot.
Preostalih osam inovativnih računara – prvih specijalizovanih elektronskih mašina na svijetu – takođe je rastavljeno „u djelove“, i to po naređenju samog Vinstona Čerčila, koji je strogo čuvao tajnu operacije „Ultra“. Toliko strogo da o toj operaciji nije rekao nijednu riječ ni u svojim memoarima o Drugom svjetskom ratu, koji su mu donijeli Nobelovu nagradu.
Najpametniji regruti – šahisti iz Kembridža
Osim iskusnih kriptoanalitičara iz Bletčlija, u Pembruk V su slani i oni koji su služili dvogodišnji obavezni vojni rok. Ali to nisu bili obični mladići sa „mlijekom na bradi“, već diplomci najprestižnijih univerziteta. Jedan od njih bio je Tomas Koudi, koji je, čim je stekao doktorat filozofije (PhD) na Kembridžu, septembra 1952. stigao kao regrut na lokaciju Lajm Grouv 114, Istkot.
Prvo što su mu rekli bilo je da mora držati jezik za zubima – i to pod obavezom o čuvanju državne tajne.
„Posle toga, – prisjećao se Tomas, – odveden sam u sektor (ne navodi koji, ali to će se vidjeti kasnije), gdje je trebalo da radim. Ispostavilo se da mi je nadređeni bio Džek Gud, koji me je učio matematičku analizu u Mančesteru. A šef Džeku u Istkotu bio je poznati šahista Hjui Aleksander. Većinu tima činili su matematičari, među njima i još jedan šahista kojeg sam znao s Kembridža – Viktor Mardl.“
(Nastaviće se)
https://chesspro.ru/thesaurus/neishtadt_net_nichego_tainogo