Autor: Jurij Šaburov
Lična tragedija Aljehina sastojala se u tome što on tokom čitavog života nije imao pravog, odanog prijatelja.
Aljehin je, bez sumnje, bio čovjek dalek od sentimenata, pri čemu je često prikazivao sebe kao surovijeg čovjeka nego što je to zaista bio. Imao sam priliku nekoliko puta — u Kemeri i Parizu — da razgovaram s velemajstorom, ali ga nikada nisam vidio raspoloženog, istinski srećnog. Nije znao ni da se otvoreno i iskreno nasmije — ponekad bi se samo suvo, sardonijski podrugljivo nasmiješio… Činilo mi se da je čitavo Aljehinovo biće prožeto dubokom, beznadežnom tugom. I samo neugasiva ambicija i hrabrost održavale su njegovu neiscrpnu energiju.
Značajno je to što, iako je živio u Francuskoj, nije uspio da među šahistima pronađe nikoga ko bi mogao da mu bude blizu tokom meča s Eveom. Francuze nije zbunilo to što je Aljehin bio prinuđen da pristane na ponuđenu besplatnu pomoć majstora Salo Landaua — državljanina Holandije.
Da, Aljehinu je bilo teško (posebno poslije 21. partije, kada je naglo poraslo neprijateljstvo holandske javnosti prema ruskom šampionu) — svi su bili protiv njega: tištila ga je usamljenost.
Kako se prisjećao Flor, „taj šahovski gigant nerijetko je pridavao značaj svakakvim slučajnim stvarima. Imao je čak i svoj ‘talisman’ — sijamskog mačka Česa, s kojim je zabilježen na nekoliko fotografija. Tokom meča s Eveom ponekad bi silazio sa scene u gledalište do svoje supruge, da pomiluje voljenog mačka…
Ali zapravo smo svi mi, koji smo okruživali Aljehina, kao i on sam, naravno, vjerovali samo u jedan ‘talisman’: u njegovo rijetko šahovsko majstorstvo.”
Iznenadni gubitak titule svjetskog šampiona bio je težak udarac za Aljehina. Kako se samo grizao zbog očiglednih grešaka i previdâ u partijama meča… Ali, sem sebe, nije imao koga da okrivljuje. Jedina utjeha bila je to što će za dvije godine biti održan revanš-meč. Pravo na revanš bilo je dogovoreno kad je Aljehin prihvatio Eve-ov izazov.
U to da će uspjeti da vrati titulu, Aljehin nije sumnjao. „U Holandiji mi je rekao da sa putovanjem u Moskvu treba pričekati,” prisjećao se Flor. „U Moskvu je želio da ide samo kao svjetski prvak…”
Aleksandar Aljehin je uvijek bio čovjek od djela i nikad nije izgovarao riječi uzalud. U kritičnom trenutku ponovo je mobilisao svoju snažnu volju i počeo da radi na obnavljanju sportske forme. Prestao je da puši, izbacio je alkohol, prešao na racionalnu ishranu.
Gorčinu poraza i nedostatke u svojoj igri pokušavao je da ublaži učešćem na bezbrojnim takmičenjima. Tokom dvije godine učestvovao je na deset turnira! Po značaju i sastavu, ta takmičenja su se razlikovala, kao i njegovi rezultati na njima. Staru stabilnost nije uspijevao da povrati.
Borba na turniru imala je izuzetno oštar, napet karakter i izazvala je ogromno interesovanje. Nije bilo jasnog lidera, i tek je poslednje kolo sve stavilo na svoje mjesto.
Takmičenje je završeno sjajnom pobjedom 25-godišnjeg sovjetskog velemajstora Mihaila Botvinika i bivšeg svjetskog šampiona Hosea Raula Kapablanke. Prvu i drugu nagradu podijelili su sa po 10 poena iz 14 partija, pri čemu je Botvinik prošao čitav turnir bez poraza. Zaostajući za pobjednicima pola poena, treću do petu nagradu podijelili su američki velemajstori Semjuel Reševski, Roiben Fajn i svjetski šampion Maks Eve. Neposredno iza njih, takođe sa zaostatkom od samo pola poena, bio je Aleksandar Aljehin, koji je osvojio šestu nagradu. Zatim su slijedili Emanuel Lasker i Salo Flor, Milan Vidmar, Jefim Bogoljubov i Savijeli Tartakover, dok su na začelju tabele bili engleski majstori.
(Nastaviće se)